Sofijin svijet ili Alice u zemlji filozofskih čudesa

utorak, 07.03.2006.

Narcotic

Nemate pojma kako mi je nedostajalo pisanje po tipkovnici. Cijeli tjedan sam razmišljala o čemu ću pisati, i od brojnih stvari koje su mi se dogodile i onih koje se nisu dogodile, odlučila sam se za narkotike. Zašto? Možda jednostavno zato da vidite kako mi ne počinje baš svaka rečenica sa „Ja“ i kako nisam baš toliko sebična i opsjednuta sobom da baš UVIJEK o sebi pričam...
U svakom slučaju, razmišljala sam o narkomanima i narkoticima ovih dana. Moram priznati da smatram da znam dosta o tome. Ponajprije jer sam iščitala dosta knjiga koje se bave tom temom, a i imala sam priliku susresti se sa narkomanima, i bivšim narkomanima, pa znam otprilike kako to izgleda. Otprilike kažem.
Živim u malom gradu. I kao takav, grad je naravno, pun predrasuda. Ako si imalo drukčiji, posebniji, proglase te narkomanom, ako cura javno prizna da je spavala dva momka prije braka, proglase je kurvom ili šta ja znam čime već, ako te vide u gradu s muškom osobom, odmah se proširi trač o vama dvoma, iako ste vi samo prijatelji koji idu zajedno na instrukcije i takve stvari... A ljudima je posebno drago ustvrditi da je netko narkoman. Šta da vam pričam, čak i moja baba za neke samo malo čudnije ljude kaže „vidi ga kakav je, mora da puši extacy“ A ni mlađi nisu ništa bolji. Ništa ne znaju o drogama, samo bježe od onih koji se drogiraju ili o kojima se priča da se drogiraju... A oni drugi, koji se drogiraju, misle da je to uistinu cool.
Iskreno, ja nisam ni na čijoj strani. Ne bježim od ljudi koji se drogiraju jer znam da mene ne mogu natjerati da činim to isto, ali opet im se ne približavam previše, jer ne bih si željela dopustiti da zavolim osobu koja se drogira. Ne želim si dopustiti da moram gledati nekoga koga volim kako propada, kako se uništava na tako skup i sjeban način.
Moje prijateljice, kao i većina ove malo alternativnije raje, oni misle da je pušiti travu cool stvar, one bi htjele probati, čisto da vide kako je. I ja sam to nekad htjela, kad sam bila mlađa, i furala se na Nirvanu i te stvari, a i dosta mladih to želi. Znate što ću vam reći? Mene zanima kako je to skočiti sa krova i lebdjeti zrakom pune dvije sekunde prije nego se razbiješ o tlo, ali ipak ne skačem sa zgrada. I to sa znatiželjom je čisto sranje, šuplja priča. Oni se jednostavno žele osjećati slobodnima, moćnima, žele osjećati da su prešli nekakvu granicu, granicu zakona, granicu koju su im postavili njihovi roditelji kad su izašli iz kuće. Ja ZNAM, jer sam se i ja tako osjećala. Ali to je sve čista glupost, sad znam da je. Sad mi se gade sva ona dječurlija koja smatraju da je sasvim u redu urokati se s vremena na vrijeme zbog ovih ili onih razloga. A pod pojmom dječurlija ne smatram samo one mlađe od sebe već sve one sa takvim djetinjastim razmišljanjima. Možda vam se čini čudno što ovako pričam, možda ćete se smijati dok budete gledali u zaslon svog računala i ovo čitali, ali ja sam možda vidjela malo više od vas pa mi zato ništa od ovoga nije smiješno.
A što sam to vidjela?
Momka koji je rođen u divnom gradu u pogrešno vrijeme, koji je zbog raznih sranja koja su mu se dogodila počeo sa konzumiranjem raznoraznog smeća, da bi na kraju završio sa slomom živaca, ni na čemu. Sad mu je dvadeset pet. Znate kako izgleda? Deset godina starije, gotovo pa nesposoban za bilo kakvu suvislu priču, pali cigaretu za cigaretom dok mu se ruke tresu kao da ima padavicu, nema prijatelja, ne uspijeva zadržati posao dulje od mjesec dana, živi na račun roditelja, sam i izgubljen. A zamislite, mogao je biti divno stvorenje, uspješan čovjek, mogao je imati obitelj, ostaviti nešto iza sebe. A ovako, iz dana u dan ga vuku kroz život.
A što je sa devetnaestogodišnjakinjom koja se toliko nakljukala kemijom da je, kad se napokon osvijestila, otkrila da je trudna, samo imala je jedan problem. Nije znala s kim, a nikoga nije bilo briga.
Ili, jeste kad bili na sprovodu jednog teškog ovisnika? Ja jesam. Znate kako to izgleda? Majka mu plače, naravno, izgubila je dijete. A ostatak obitelji je onako, smiren, s krivnjom na licima. Znate odakle krivnja? Sretni su što je napokon mrtav jer nakon dugo vremena imaju mir u kući. Ionako su ga se stidjeli, bolje je da ga nema. A njegovi prijatelji? Oni ljudi s kojima se zabavljao, kupovao drogu, krao da bi kupio drogu, ludovao po diskotekama? Ona polovica koja je došla, oni samo stoje i gledaju. Previše ušlagirani da bi mogli izraziti bilo kakve emocije. Previše je ljudi, naravno, došlo. Došli su tu da se dive tuđem jadu, sa gotovo pa pohlepnim izrazom na licu gledaju njegove roditelje i obitelj, a za njega ih nije ni briga. Jer ionako su ga se klonili dok je bio živ. Sad samo žele pokazati kako suosjećaju s njegovom obitelji, a zapravo spuštaju glave krijući lažne suze dok su u dubini sebe ponosni jer vjeruju da njihovo lijepo i dobro i drago dijete nikad ne bi učinilo ništa slično. Istina je daleko od toga.
U svakom slučaju, ja nemam ništa protiv ljudi koji se drogiraju. Čak naprotiv, užasno mi ih je žao, i da imam dovoljno novaca i moći, otvorila bih još tisuće savjetovališta i komuna i sličnih stvari samo da se izvuku iz tog sranja.
Ono što mene ljuti su budale koje se ponašaju da je to drogiranje neka ne znam ni ja kako cool stvar. Oni se furaju na taj neki stil, povezuju drogu sa glazbom koju slušaju, što meni uopće nema smisla. Sve su to glupi balavci koji veze sa životom nemaju pa neke gluposti trabunjaju, da bi valjda, bili više cool ili guba ili takvo neko sranje. Ja slušam dosta glazbe koju su stvarali narkomani, oblačim se kao zadnji klošar, ne šminkam se, ali tu ostajem. Ne idem dalje trabunjajući neke gluposti o kojima pojma nemam. I učinite mi uslugu, nemojte ni vi to raditi.
To je sve za danas. Uživajte u ostatku dana, i pročitajte još ovu moju pjesmu ako vam se da, malo je jeftina i nedorađena, ali ipak, prikladnu za ovu temu...

Robert

Kako je divan proljetni dan bio to,
Kad se mali Robert rodio.
Kako će divno dijete biti, svi su rekli
Vjerovali su da su mu budućnost prorekli.
Mali Robert je rastao u blagodatima ovog svijeta,
Od onog divnog dana, prošlo je šesnaest ljeta.
Nešto se prelomilo u njegovoj glavi,
Dječak je nestao, ostali su samo snovi.
Počeo je da šara tu i tamo, premalo je znao,
Bio je luckasto dijete, i u svemu previše od sebe dao.
Nije shvaćao da sve dublje propada, nestaje,
Bilo je već kasno, kad je počeo da se kaje.
Savršena obitelj se tad počela rušiti, tonuti,
Svatko je počeo nekog drugog kriviti,
A Robert?
Polagano nastavio umirati.

I baš jednog divnog proljetnog dana,
Baš kakav je bio i prije devetnaest godina,
U javnom zahodu u tom djelu grada,
Ležala je njegova glava mlada,
U krvi na podu baš tog prljavog zahoda,
Ležala je mršava ruka sa tisuću uboda.
Robert se pretvorio u šapat i korotu,
Baš kao da ga nikad, nije ni bilo tu.