Ime Hrvati, prema suvremenim istraivanjima vuče korijen iz iranske ili arijske riječi, i najvjerojatnije iz proto-arijskog saraswati (sanskrt), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti.
Ono datira iz 3750. godine prije Krista.
Ovdje treba znati da su Arya narodi prodrli u Indiju, noseći sa sobom iransko ime i iranski jezik. Danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind) i čine granu Indoeuropskih (Arijskih naroda).
Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u asirskom postojao naziv Arvat.
Ostale razne varijante nalazimo i kod drugih naroda koji su bili u kontaktu sa Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas sačuvan imenima naselja i gradova kao u Siriji (Arwata), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati.
Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.
U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. n. e. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo ivi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti, spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.
Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s dananjim Hrvatima izgleda ovako:
Huravat - Sarasvat - Aruvat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvati- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat
U prilog iranskog porijekla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadanjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Jo jedna stvar upućuje na iransko porijeklo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne enske odjeće kod hrvatskih ena bila je nalik onoj to su nosile ene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoe u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naselie nove hrvatske krajeva: Tugomirići, Buani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoe i obiteljskim imenima.
Glagoljicom i danas pie čak 12 milijuna ljudi u Zakavkazju, od Abhazije do Karabaha. Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom ahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvecem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom cak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomit, s ratnicima - marjani i svecenstvom - yarani pod prvosvecenikom Lubura i boanstvom Nina-Sawúka.
Kratak povijeski slijed događaja:
Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzee 614-615 Salonu, Hrvati su jo iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno sa Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i june Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.
U 7. stoljeću doavi na rimsko područje nazivaju ih Slavenima.
Prateći kronoloki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području dananje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinkih putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove drave bio je dananji Krakov. U estom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoe i potjerae Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)
Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzee 614-615 Salonu, Hrvati su jo iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno sa Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i june Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.
Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom porijeklu Hrvata.
Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom porijeklu, to je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit.
Znanstvena istraivanja o iranskom porijeklu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraivanja o ovom problemu ive već dvjesto godina. Godine 1797. jedan istraivač učinio je studiju o iranskom porijeklu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Unitavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i unitavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepotivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraivača ubila je jugoslavenska tajna policija.
Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, §ĄŁ (Horoathos), nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheolokom muzeju ruskog grada Petrograda.
Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani
Arwatal iz Urkia oko god.2340 pr.Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog)
Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-armata Bratarina
Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500 godina pr.Kr.
Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr.Kr. kralja Darija I. (525-486.g.pr.Kr.)
staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka VIVANA, vladaru satrapije Harauvatiya u antičkom Afganistanu
Sarmada (kralj) Surina (53-36 g.pr.Kr.) unitava s oklopnom konjicom 53.g.pr.Kr
brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Crassus
Kralj RADOMIT odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju
Sirijski biskup ZACHARIAS RHETOR 559.g.nakon Kr. pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Promoviranje socijalno-pronacionalnih, njima srodnih progresivnih ideja,te Katoličanstva i prava Djece i ena
http://www.glas-koncila.hr/
http://unicef.interactive1.hr/upload/dfile/113/56630/FILENAME/Konvencija%20o%20pravima%20djeteta.pdf
http://www.vatican.va/
http://www.folkandfaith.com/
http://blr.folkandfaith.com/
Tebi ću pjevati- vjerni mrtvi drue,
Jer na tvom grobu ne cvjetaju rue!
Jo uvijek te osamljena čeka majka tvoja;
U mislima te čuva - ko i mene moja.
Vijek smo skupa bili - skupa pleli snove,
Spremni sruit tuđinske okove.
Zavjeru smo dali - rađe ćemo pasti,
Ali nam narod mili - ne smije tuđin krasti!
Ti si pao prvi: zavidim ti drue,
Traio nisi - da ti sadim rue.
Al si drugo kazo -pamtit ću dovijeka:
Izda li me, brate, -prokletstvo te čeka!
Drue, za me nema vie veće slasti
Nego kraj tvog groba - boreći se pasti! Pero Kojaković , 1942.(napomena: naziv pjesme nije izvorno autorov-izvorno pjesma nema naziva)
ZATO HRVATI TREBAJU IĆI REDOVNO NA SVETE MISE?
Ne čini se da bi odlazak u crkvu mogao biti grijeh onomu koji u crkvu ide, ma koliko njegovi motivi naizgled bili slabi pa čak i banalni. Iza svakoga odlaska u crkvu na misu, kod velike većine vjernika ipak stoji daleko vie od same elje da se ťbaci ćakulu s nekimŤ, kao to piete ili pokae nova odjeća. U samome odlasku u crkvu mislite vjerojatno na misu doista kod polaznika nema nikakvoga grijeha, osim ako to ne bi bilo iz tko zna koje zle namjere. No, pogreke glede prisile moglo bi biti kod onih po čijoj bi se ťnaredbiŤ u crkvu odlazilo. Pritom ne mislimo na onaj ťklasičniŤ primjer kada roditelji djecu potiču da nedjeljom i blagdanom sudjeluju na misi, premda bi se djeca sama radije u to vrijeme ťbavila nečim drugimŤ. Sudjelovanje na misi svjesnim i praktičnim vjernicima najveća je vrijednost daruje im se ponovno Bog sam pa onda i krćanski roditelji tu vrijednost nastoje kao takvu prenijeti svojoj djeci, poučavajući ih i upućujući ih na vanost sudjelovanja na misi s cijelom vjerničkom zajednicom. Dakako, najprije vlastitim primjerom, tj. sudjelujući na misi s njima. Zato je potrebno s djecom o misi razgovarati kao o vrijednosti, pokazati im da je doista takva, te im pribliiti bogatstvo i potrebu da na sakramentalni način ostanu povezana s Bogom i u zajednitvu s ostalim vjernicima. Jednom je na jednoj misi jedan mali dječak, na propovjednikovo pitanje o tome zato je potrebno redovito dolaziti na nedjeljne mise, spontano odgovorio: ťDa budemo u boljem kontaktu s Bogom!Ť
Čini se da je i u tom jednostavnom odgovoru moguće primijetiti da djeca sama polako uviđaju i prihvaćaju misu kao sredstvo koje im je potrebno za plodniji vjernički ivot u svakodnevnici. Moda i ne uviđaju sve ťnijanseŤ i svekoliko bogatstvo toga sakramenta, ali već razumiju bît. Misa je doista susret s Bogom, i to na poseban način; ona je posebna ťvrsta molitveŤ. S tom će je svijeću djeca kasnije i nastojati očuvati od napasti da im postane ťnedjeljna navikaŤ ili jo gore ťnedjeljna prisilaŤ. Ako pritom jo počnu osjećati i elju da na misi sudjeluju i u dane kroz tjedan, onda znači da je njihova vjera na putu sazrijevanja, a duhovnost obogaćena istinskom spoznajom sakramentalne vrijednosti mise.
Kada bi se pak vjernički ivot sveo na puku ťspontanostŤ, a ne bi potivao neke redovitosti ljudskoga i vjerničkoga ivota i kada bi u crkvu vjernici ili ťsamo kada osjete potrebuŤ kao to piete onda dakako ne bismo uopće mogli govoriti o ozbiljnome rastu i sazrijevanju u vjeri, kao niti o prihvaćanju velikoga Bojega dara Isusa koji se vjerniku daruje pod prilikama kruha i vina. Izdvojena vjera ne moe se, naime, po katoličkom učenju, u potpunosti ostvarivati izvan zajednitva i izvan zajednice Crkve, koja se okuplja na svojim slavljima u nedjeljnim i blagdanskim euharistijama.
Kada je Isus, koji je ustanovio euharistiju tj. misu na posljednjoj večeri učenicima rekao: ťOvo činite meni na spomenŤ, onda je traio da se njegovi čini i njegove riječi ponavljaju ťdok on ne dođeŤ (1 Kor 11,26). No, to ne trai samo zato da bi ga se vjernici sjećali, ili da bi se sjećali onoga to je učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje spomen-čina, i Crkva je od početaka bila vjerna tom nalogu svoga utemeljitelja. Krćani su se od početaka okupljali na ťlomljenje kruhaŤ, naročito ťu prvi dan tjednaŤ (Dj 20,7), to jest u nedjelju, u dan Gospodnji koji je dan Isusova uskrsnuća. A to slavlje euharistije od onih se vremena nastavilo sve do naih dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, a euharistija i dalje ostaje sredite ivota Crkve, a time i samih vjernika.
Zato i Boja i crkvena zapovijed vjernike obvezuje da nedjeljom i blagdanom sudjeluju na misi.
Patrick J. Buchanan poznat je kao mnogostran intelektualac ne samo u Sjedinjenim Dravama nego diljem svijeta. Bio je vii savjetnik triju američkih predsjednika, dva puta se natjecao za predsjedničkog kandidata . Posebno su uočljivi njegovi nastupi na CNN u glasovitom programu Crossfire, a objavio je djela Nova većina (The New Majority), Glasovi konzervativaca pobjede liberala (Conservative Votes, Liberal Victories), Sve od početka (Right from the Beginning), Velika izdaja (Great Betrayal), Republika a ne imperij (A Republic Not an Empire) te knjigu o kojoj će ovdje biti riječ The Death of the West, s podnaslovom Kako izumiranje populacije te invazije imigranata dovode u opasnost nau domovinu i nau uljudbu (New York: St. Martin's Press, 2002, str. 308).
Knjiga Smrt Zapada pripada onim djelima o kojima se malo govori, ali koja se mnogo čitaju. Ne voli nitko o toj knjizi raspravljati, jer radi se o onim nama kojih se najvie bojimo, naime, o nama koji izdajemo sami sebe, svoju prolost i samim time i svoju budućnost, ali o tomu ne elimo nita znati, nita čuti.
Buchanan sam naglaava da on nije prorok niti se bavi proricanjem nego da je tu riječ o matematici, o statističkim podacima: zemlje zapadne uljudbe, sve odreda izuzev islamske Albanije, zahvatio je proces sigurna i brza izumiranja. Ne da će se to izumiranje uskoro dogoditi, nego se ono već događa. Nije tu riječ o nekoj budućoj generaciji nego o ovoj kojoj pripadamo i koje smo dio.
Autor navodi kako su kasnih ezdesetih godina Europljani, Amerikanci, Australci i Kanađani brojili 750 milijuna ljudi i činili četvrtinu tadanje tri milijarde stanovnika. ... Broj ljudi na svijetu se udvostručio... Godine 2000. ti su isti Europljani, skupa s Australcima, Amerikancima i Kanađanima sačinjavali tek jednu estinu ukupnog pučanstva, a 2050. godine će predstavljati tek jednu desetinu... To su statistike jedne ljudske rase u izumiranju. Kada bi se ilo u povijesne usporedbe, najdrastičniji primjer izumiranja jedne uljudbe bila bi propast Rimskog imperija. Tu Buchanan navodi glasovitog američkog povjesničara Will Duranta: Pobačaji i čedomorstvo, koji su desetkovali pogansko drutvo, krćanima su bili zabranjeni i jednaki ubojstvu; u mnogim su slučajevima krćani prihvaćali odbačenu djecu, krstili ih i odgajali pomoću zajedničkih ulaganja.
Buchanan nastavlja: Ironija nad ironijama: krćanski Zapad koji stari i umire vri pritisak na Treći svijet i pripadnike islama da prihvate kontracepciju, pobačaj, sterilizaciju kao to je to Zapad učinio. Ali zato bi oni ulazili u samoubilački pakt s nama kad su oni tu da naslijede zemlju kad mi odemo? (Str. 48)
No vratimo se na časak statistikama: 2050. godine nestat će dvadeset tri milijuna Nijemaca, a njemačko će pučanstvo biti među najstarijima na svijetu. Nita bolja situacija neće biti ni s Englezima, Talijanima, Francuzima, panjolcima...
Depopulacija pogađa i Ruse
Prosperitet nas je zadavio tuio se Pierpaolo Donati s Bolonjskog sveučilita, a ta tvrdnja nije samo vapaj u talijanskoj demografskoj pustinji. Nita bolja slika nije ni u Rusiji, koja će se skoro potpuno povući na svoj europski dio. Sam V. Putin naglaava kako stručnjaci koji su čitav ivot posvetili proučavanju tih pitanja tvrde da će do petnaest godina na zemlji biti dvadeset i dva milijuna manje Rusa, tj. gubitak mnogo veći nego to su ga Rusima nanijeli Staljin i Hitler skupa. I za mnogobrojne i za malobrojne nacije nemilosrdna je geometrijska progresija izumiranja. U Rusiji je danas mortalitet veći od nataliteta 70 posto, a čak dvoje od troje začete djece ne ugleda svjetlost dana. Rane će moći zaliječiti eventualno povratak milijuna Rusa koji se nalaze u susjednim zemljama, ali bit će to kratka odgoda neminovnog.
Takav gubitak populacije kakav se danas događa u Europi, Americi, Australiji i Kanadi nije poznat od 14. stoljeća kad je kuga odnijela trećinu pučanstva. Ali kuga je jednako kosila stare i mlade... dok bijela kuga (koja ni po čemu ne zavrjeđuje onaj naziv bijela jer je stvarno najcrnji oblik kuge) odnosi samo one koji su namijenjeni ivotu... Roditelji ostaju na ivotu, kao i djedovi i bake, kojima medicina produljuje ivot, ista ona medicina koja nerođene ubija... Međutim, Buchanan postavlja sasvim logično pitanje: zar ti produljeni ivoti staraca neće biti na teret poreznih obveznika kojih će broj drastično padati, a to nam opet pokazuje da je eutanazija veoma usko povezana s pobačajem. Zapravo se radi o dvama vidovima iste pojave, bolje rečeno istog zločina. A kao to se s lakoćom pronalaze razlozi za pobačaj, jo će se lake pronalaziti razlozi za eutanaziju.
Od azijskih zemalja uz bijelu rasu se demografskim gubicima svrstao Japan: Vie od polovicu svih Japanki danas ostaje neudano do tridesete godine (str. 21), boreći se za karijeru, iveći s roditeljima, a većina ih se uopće ne uda niti rodi djecu.
Prognoze
Te ne tako daleke 2050. godine od Maroka do Perzijskog zaljeva bit će oko 500 milijuna ljudi, a u Junoj Aziji 700 milijuna Iranaca, Afganistanaca, Pakistanaca i Bangladeana, te milijarda i pol Indijaca. Dodajmo tomu 300 milijuna Indoneena te milijardu i pol Kineza. Afrika će sveukupno imati oko milijardu i pol stanovnika.
Dabome da bi bilo naivno pomiljati kako će silna infrastruktura i tehnoloka postrojenja u Americi i Europi ostati prazna. Europa će do 2050. prema Buchananovu mnijenju, koje se temelji na onomu to se danas događa morati uvesti 169 milijuna novih imigranata, to će potpuno izmijeniti etničku sliku tog kontinenta. Bit će to stari ljudi u starim kućama, sa starim idejama, kako reče francuski demograf Alfred Sauvy (str. 23).
Anti-baby pilula veoma brzo se pretvorila u pilulu, a uza nju se pojavilo i daleko vie pobačaja nego to ih je bilo prije nego je ona i postojala. Nju će jednoga dana povjesničari moda nazvati samoubilačkom tabletom Zapada (26).
Ta smjena rasa neće ići bezbolno, ali jo je tragičnije to se ishod tog konflikta sigurno zna. U Francuskoj su veoma česti okraji između dviju skupina ljudi koji govore istim materinskim jezikom, ali ih krase potpuno različiti interesi i odnos prema zemlji u kojoj ive. U Njemačkoj se s turbanom noću sigurno ne bi moglo daleko stići... No to će biti kad se ploča okrene pa kad sadanja manjina uskoro postane većina...
Dananji skinheadsi nas često podsjećaju na one zelotske pretorijance koji su trijebili po Rimu lane bogove, kojih je u dekadentno doba prvih stoljeća poslije Krista bilo u tom gradu vie nego ljudi...
Kao čovjek kojemu je Amerika posebno pri srcu, Buchanan je najveći dio knjige posvetio situaciji u SAD-u. Sjedinjene Američke Drave su imale svoju Koreju i svoj Vietnam, ali danas imaju svoje doktore Kevorkiane, svoje gay parade i agresivne izvikivačice enskih prava koje se gotovo redovito svode na slobodu izbora (pobačaj je ključna riječ), prava lezbijki i homoseksualaca.
Pobjeda nad nerođenim
Ne ba tako davni neredi i lomljava svega to se dalo slomiti u Los Angelesu tek su nagovjetaj onoga to se sve (u) Sjevernoj Americi moe dogoditi. Ta čudna američka nacija nastala je od svega i svačega; tamo Castro alje svoje kriminalce i tamo se polovica pučanstva i ne trudi izaći na predsjedničke izbore, tamo milijuni ljudi ne znaju imena svojih kongresmena, senatora, vrhovnih sudaca. I to ih se i ne tiče. (146). Ta čudna zemlja u kojoj jo nitko nije saznao koliko koji dan ima stanovnika (to moe varirati i u stotinama tisuća), koliko je legalnih a koliko ilegalnih, gdje svaki dan nastane neka nova vjera, gdje se svakojake ideje preko noći javljaju i jo naglije umiru, zemlja koja je zbrinjavala najvie komunista na svijetu dok je nekim bivim pripadnicima vlastite nacionalne komunističke stranke odbijala izdati vizu... Gdje se već odavno konstantno događa Hollywood igranih i izigranih filmova i gdje se, kao i u Zapadnoj Europi, vodio nemilosrdan rat protiv djeteta, kako se izrazila Majka Tereza (str. 24). Od 1960. do 2000. gotovo je polovica ena u dobi plodnosti bila na pilulama, a 2000. izvojevana je konačna pobjeda nad nerođenima, naime pilulom RU-86 postignuta je kombinacija pilule i pobačaja.
Kasnih pedesetih i ranih ezdesetih prolog stoljeća Zlatno doba braka dostiglo je zenit i pomalo počelo ulaziti u mračno eljezno doba. Eisenhowerova Amerika kao i ona Johna Kennedyja bila je iva, dinamična nacija (28). Prema prof. K. Galbraithu tih se pedesetih godina ivjelo dobro i u izobilju. Jaka je srednja klasa bila u punom zamahu.
A onda je u Americi stasala generacija koja nikada nije upoznala tekoće rata (29), a kad se Amerika umijeala u Vijetnamski rat ti su isti naglaavali kako se zapravo pravi heroji Vijetnamskog rata nalaze u Kanadi...
No ako je blagostanje najveći prijatelj ljudskog i nacionalnog dinamizma, vitalnosti, ivotnih vibracija, kako onda objasniti američki sindrom izumiranja?
Godine 1964. stvorena je organizacija EEOC (Equal Employment Opportunity Comission) koja se prestala boriti za to da mueva plaća bude dostatna za cijelu obitelj nego da ena ima iste mogućnosti zaposlenja kao i mukarac - jednom riječju, jednakost spola. Jasno da su poslodavci to rijeili na veoma jednostavan način: smanjili su plaće mukarcima! Mlade su američke ene shvatile da mogu postati neovisne. Ne trebaju se udavati, sigurno ne jo... Godine 1970. bilo je 36 posto neudanih enskih osoba između 20. i 24. godine. Godine 1995. broj ena u toj dobnoj skupini koje se nikada nisu udale skočio je na 68 posto. (37).
Američka situacija veoma je slična europskoj, s tom razlikom to je proces razbijanja obitelji u mnogim zemljama tekao mnogo bre.
Buchanan o svemu zauzima stav, u svemu pokazuje svoju intelektualnu neovisnost. O Americi govori s onim simpatijama koje se i očekuju od čovjeka koji je u stanju sagledati teinu situacije u kojoj se nalazi njegova zemlja. A sve to u vrijeme kad nas je Bill Clinton stalno uvjeravao kako je njegovo vrijeme za Ameriku najbolje vrijeme u povijesti te zemlje, a George W. Bush opet sa svoje strane ne prestaje trubiti o tom kako je u njegovo vrijeme Amerika vojna sila s kojom se nita ne moe mjeriti, kako puca od ekonomske snage i kulturnog utjecaja.