KAMARADIMA(prije, sada i za Vječnost)
Tebi ću pjevati- vjerni mrtvi druže,
Jer na tvom grobu ne cvjetaju ruže!
Još uvijek te osamljena čeka majka tvoja;
U mislima te čuva - k’o i mene moja.
Vijek smo skupa bili - skupa pleli snove,
Spremni srušit tuđinske okove.
Zavjeru smo dali - rađe ćemo pasti,
Ali nam narod mili - ne smije tuđin krasti!
Ti si pao prvi: zavidim ti druže,
Tražio nisi - da ti sadim ruže.
Al’ si drugo kaz’o -pamtit ću dovijeka:
“Izdaš li me, brate, -prokletstvo te čeka!”
Druže, za me nema više veće slasti
Nego kraj tvog groba - boreći se pasti! Pero Kojaković , 1942.(napomena: naziv pjesme nije izvorno autorov-izvorno pjesma nema naziva)
ZAŠTO HRVATI TREBAJU IĆI REDOVNO NA SVETE MISE?
Ne čini se da bi odlazak u crkvu mogao biti grijeh onomu koji u crkvu ide, ma koliko njegovi motivi naizgled bili slabi pa čak i banalni. Iza svakoga odlaska u crkvu na misu, kod velike većine vjernika ipak stoji daleko više od same želje da se »baci ćakulu s nekim«, kao što pišete ili pokaže nova odjeća. U samome odlasku u crkvu mislite vjerojatno na misu doista kod polaznika nema nikakvoga grijeha, osim ako to ne bi bilo iz tko zna koje zle namjere. No, pogreške glede prisile moglo bi biti kod onih po čijoj bi se »naredbi« u crkvu odlazilo. Pritom ne mislimo na onaj »klasični« primjer kada roditelji djecu potiču da nedjeljom i blagdanom sudjeluju na misi, premda bi se djeca sama radije u to vrijeme »bavila nečim drugim«. Sudjelovanje na misi svjesnim i praktičnim vjernicima najveća je vrijednost daruje im se ponovno Bog sam pa onda i kršćanski roditelji tu vrijednost nastoje kao takvu prenijeti svojoj djeci, poučavajući ih i upućujući ih na važnost sudjelovanja na misi s cijelom vjerničkom zajednicom. Dakako, najprije vlastitim primjerom, tj. sudjelujući na misi s njima. Zato je potrebno s djecom o misi razgovarati kao o vrijednosti, pokazati im da je doista takva, te im približiti bogatstvo i potrebu da na sakramentalni način ostanu povezana s Bogom i u zajedništvu s ostalim vjernicima. Jednom je na jednoj misi jedan mali dječak, na propovjednikovo pitanje o tome zašto je potrebno redovito dolaziti na nedjeljne mise, spontano odgovorio: »Da budemo u boljem kontaktu s Bogom!«
Čini se da je i u tom jednostavnom odgovoru moguće primijetiti da djeca sama polako uviđaju i prihvaćaju misu kao sredstvo koje im je potrebno za plodniji vjernički život u svakodnevnici. Možda i ne uviđaju sve »nijanse« i svekoliko bogatstvo toga sakramenta, ali već razumiju bît. Misa je doista susret s Bogom, i to na poseban način; ona je posebna »vrsta molitve«. S tom će je sviješću djeca kasnije i nastojati očuvati od napasti da im postane »nedjeljna navika« ili još gore »nedjeljna prisila«. Ako pritom još počnu osjećati i želju da na misi sudjeluju i u dane kroz tjedan, onda znači da je njihova vjera na putu sazrijevanja, a duhovnost obogaćena istinskom spoznajom sakramentalne vrijednosti mise.
Kada bi se pak vjernički život sveo na puku »spontanost«, a ne bi poštivao neke redovitosti ljudskoga i vjerničkoga života i kada bi u crkvu vjernici išli »samo kada osjete potrebu« kao što pišete onda dakako ne bismo uopće mogli govoriti o ozbiljnome rastu i sazrijevanju u vjeri, kao niti o prihvaćanju velikoga Božjega dara Isusa koji se vjerniku daruje pod prilikama kruha i vina. Izdvojena vjera ne može se, naime, po katoličkom učenju, u potpunosti ostvarivati izvan zajedništva i izvan zajednice Crkve, koja se okuplja na svojim slavljima u nedjeljnim i blagdanskim euharistijama.
Kada je Isus, koji je ustanovio euharistiju tj. misu na posljednjoj večeri učenicima rekao: »Ovo činite meni na spomen«, onda je tražio da se njegovi čini i njegove riječi ponavljaju »dok on ne dođe« (1 Kor 11,26). No, to ne traži samo zato da bi ga se vjernici sjećali, ili da bi se sjećali onoga što je učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje spomen-čina, i Crkva je od početaka bila vjerna tom nalogu svoga utemeljitelja. Kršćani su se od početaka okupljali na »lomljenje kruha«, naročito »u prvi dan tjedna« (Dj 20,7), to jest u nedjelju, u dan Gospodnji koji je dan Isusova uskrsnuća. A to slavlje euharistije od onih se vremena nastavilo sve do naših dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, a euharistija i dalje ostaje središte života Crkve, a time i samih vjernika.
Zato i Božja i crkvena zapovijed vjernike obvezuje da nedjeljom i blagdanom sudjeluju na misi.
Patrick J. Buchanan
Patrick J. Buchanan poznat je kao mnogostran intelektualac ne samo u Sjedinjenim Državama nego diljem svijeta. Bio je viši savjetnik triju američkih predsjednika, dva puta se natjecao za predsjedničkog kandidata . Posebno su uočljivi njegovi nastupi na CNN u glasovitom programu ŤCrossfireť, a objavio je djela Nova većina (The New Majority), Glasovi konzervativaca – pobjede liberala (Conservative Votes, Liberal Victories), Sve od početka (Right from the Beginning), Velika izdaja (Great Betrayal), Republika – a ne imperij (A Republic – Not an Empire) te knjigu o kojoj će ovdje biti riječ The Death of the West, s podnaslovom ŤKako izumiranje populacije te invazije imigranata dovode u opasnost našu domovinu i našu uljudbu (New York: St. Martin's Press, 2002, str. 308).
Knjiga ŤSmrt Zapadať pripada onim djelima o kojima se malo govori, ali koja se mnogo čitaju. Ne voli nitko o toj knjizi raspravljati, jer radi se o onim nama kojih se najviše bojimo, naime, o nama koji izdajemo sami sebe, svoju prošlost i samim time i svoju budućnost, ali o tomu ne želimo ništa znati, ništa čuti.
Buchanan sam naglašava da on nije prorok niti se bavi proricanjem nego da je tu riječ o matematici, o statističkim podacima: zemlje zapadne uljudbe, sve odreda izuzev islamske Albanije, zahvatio je proces sigurna i brza izumiranja. Ne da će se to izumiranje uskoro dogoditi, nego se ono već događa. Nije tu riječ o nekoj budućoj generaciji nego o ovoj kojoj pripadamo i koje smo dio.
Autor navodi kako su kasnih šezdesetih godina Europljani, Amerikanci, Australci i Kanađani brojili 750 milijuna ljudi i činili četvrtinu tadašnje tri milijarde stanovnika. ... Broj ljudi na svijetu se udvostručio... Godine 2000. ti su isti Europljani, skupa s Australcima, Amerikancima i Kanađanima sačinjavali tek jednu šestinu ukupnog pučanstva, a 2050. godine će predstavljati tek jednu desetinu... ŤTo su statistike jedne ljudske rase u izumiranjuť. Kada bi se išlo u povijesne usporedbe, najdrastičniji primjer izumiranja jedne uljudbe bila bi propast Rimskog imperija. Tu Buchanan navodi glasovitog američkog povjesničara Will Duranta: ŤPobačaji i čedomorstvo, koji su desetkovali pogansko društvo, kršćanima su bili zabranjeni i jednaki ubojstvu; u mnogim su slučajevima kršćani prihvaćali odbačenu djecu, krstili ih i odgajali pomoću zajedničkih ulaganjať.
Buchanan nastavlja: ŤIronija nad ironijama: kršćanski Zapad koji stari i umire vrši pritisak na Treći svijet i pripadnike islama da prihvate kontracepciju, pobačaj, sterilizaciju kao što je to Zapad učinio. Ali zašto bi oni ulazili u samoubilački pakt s nama kad su oni tu da naslijede zemlju kad mi odemo?ť (Str. 48)
No vratimo se na časak statistikama: 2050. godine Ťnestat ćeť dvadeset tri milijuna Nijemaca, a njemačko će pučanstvo biti među najstarijima na svijetu. Ništa bolja situacija neće biti ni s Englezima, Talijanima, Francuzima, Španjolcima...
Depopulacija pogađa i Ruse
ŤProsperitet nas je zadavioť tužio se Pierpaolo Donati s Bolonjskog sveučilišta, a ta tvrdnja nije samo vapaj u talijanskoj demografskoj pustinji. Ništa bolja slika nije ni u Rusiji, koja će se skoro potpuno povući na svoj europski dio. Sam V. Putin naglašava kako stručnjaci Ťkoji su čitav život posvetili proučavanju tih pitanjať tvrde da će do petnaest godina na zemlji biti dvadeset i dva milijuna manje Rusa, tj. gubitak mnogo veći nego što su ga Rusima nanijeli Staljin i Hitler skupa. I za mnogobrojne i za malobrojne nacije nemilosrdna je geometrijska progresija izumiranja. U Rusiji je danas mortalitet veći od nataliteta 70 posto, a čak dvoje od troje začete djece ne ugleda svjetlost dana. Rane će moći zaliječiti eventualno povratak milijuna Rusa koji se nalaze u susjednim zemljama, ali bit će to kratka odgoda neminovnog.
Takav gubitak populacije kakav se danas događa u Europi, Americi, Australiji i Kanadi nije poznat od 14. stoljeća kad je kuga odnijela trećinu pučanstva. Ali kuga je jednako kosila stare i mlade... dok Ťbijela kugať (koja ni po čemu ne zavrjeđuje onaj naziv Ťbijelať jer je stvarno najcrnji oblik kuge) odnosi samo one koji su namijenjeni životu... Roditelji ostaju na životu, kao i djedovi i bake, kojima medicina produljuje život, ista ona medicina koja nerođene ubija... Međutim, Buchanan postavlja sasvim logično pitanje: zar ti produljeni životi staraca neće biti na teret poreznih obveznika kojih će broj drastično padati, a to nam opet pokazuje da je eutanazija veoma usko povezana s pobačajem. Zapravo se radi o dvama vidovima iste pojave, bolje rečeno istog zločina. A kao što se s lakoćom pronalaze razlozi za pobačaj, još će se lakše pronalaziti razlozi za eutanaziju.
Od azijskih zemalja uz bijelu rasu se demografskim gubicima svrstao Japan: ŤViše od polovicu svih Japanki danas ostaje neudano do tridesete godineť (str. 21), boreći se za karijeru, živeći s roditeljima, a većina ih se uopće ne uda niti rodi djecu.
Prognoze
Te ne tako daleke 2050. godine od Maroka do Perzijskog zaljeva bit će oko 500 milijuna ljudi, a u Južnoj Aziji 700 milijuna Iranaca, Afganistanaca, Pakistanaca i Bangladežana, te milijarda i pol Indijaca. Dodajmo tomu 300 milijuna Indonežena te milijardu i pol Kineza. Afrika će sveukupno imati oko milijardu i pol stanovnika.
Dabome da bi bilo naivno pomišljati kako će silna infrastruktura i tehnološka postrojenja u Americi i Europi ostati prazna. Europa će do 2050. – prema Buchananovu mnijenju, koje se temelji na onomu što se danas događa – morati uvesti 169 milijuna novih imigranata, što će potpuno izmijeniti etničku sliku tog kontinenta. Bit će to Ťstari ljudi u starim kućama, sa starim idejamať, kako reče francuski demograf Alfred Sauvy (str. 23).
ŤAnti-baby pilulať veoma brzo se pretvorila u Ťpiluluť, a uza nju se pojavilo i daleko više pobačaja nego što ih je bilo prije nego je ona i postojala. Nju će jednoga dana povjesničari možda nazvati Ťsamoubilačkom tabletom Zapadať (26).
Ta smjena rasa neće ići bezbolno, ali još je tragičnije što se ishod tog konflikta sigurno zna. U Francuskoj su veoma česti okršaji između dviju skupina ljudi koji govore istim materinskim jezikom, ali ih krase potpuno različiti interesi i odnos prema zemlji u kojoj žive. U Njemačkoj se s turbanom noću sigurno ne bi moglo daleko stići... No što će biti kad se ploča okrene pa kad sadašnja manjina uskoro postane većina...
Današnji skinheadsi nas često podsjećaju na one zelotske pretorijance koji su trijebili po Rimu lažne bogove, kojih je u dekadentno doba prvih stoljeća poslije Krista bilo u tom gradu više nego ljudi...
Kao čovjek kojemu je Amerika posebno pri srcu, Buchanan je najveći dio knjige posvetio situaciji u SAD-u. Sjedinjene Američke Države su imale svoju Koreju i svoj Vietnam, ali danas imaju svoje doktore Kevorkiane, svoje Ťgayť parade i agresivne izvikivačice ženskih prava koje se gotovo redovito svode na slobodu Ťizborať (pobačaj je ključna riječ), prava lezbijki i homoseksualaca.
Pobjeda nad nerođenim
Ne baš tako davni neredi i lomljava svega što se dalo slomiti u Los Angelesu tek su nagovještaj onoga što se sve (u) Sjevernoj Americi može dogoditi. Ta čudna američka nacija nastala je od svega i svačega; tamo Castro šalje svoje kriminalce i tamo se polovica pučanstva i ne trudi izaći na predsjedničke izbore, tamo Ťmilijuni ljudi ne znaju imena svojih kongresmena, senatora, vrhovnih sudaca. I to ih se i ne tiče.ť (146). Ta čudna zemlja u kojoj još nitko nije saznao koliko koji dan ima stanovnika (što može varirati i u stotinama tisuća), koliko je legalnih a koliko ilegalnih, gdje svaki dan nastane neka nova vjera, gdje se svakojake ideje preko noći javljaju i još naglije umiru, zemlja koja je zbrinjavala najviše komunista na svijetu dok je nekim bivšim pripadnicima vlastite nacionalne komunističke stranke odbijala izdati vizu... Gdje se već odavno konstantno događa Hollywood igranih i izigranih filmova i gdje se, kao i u Zapadnoj Europi, vodio nemilosrdan Ťrat protiv djetetať, kako se izrazila Majka Tereza (str. 24). Od 1960. do 2000. gotovo je polovica žena u dobi plodnosti Ťbila na pilulamať, a 2000. izvojevana je konačna pobjeda nad nerođenima, naime pilulom RU-86 postignuta je kombinacija pilule i pobačaja.
Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih prošlog stoljeća ŤZlatno doba brakať dostiglo je zenit i pomalo počelo ulaziti u mračno Ťželjezno dobať. ŤEisenhowerova Amerika kao i ona Johna Kennedyja bila je živa, dinamična nacijať (28). Prema prof. K. Galbraithu tih se pedesetih godina živjelo dobro i u izobilju. Jaka je srednja klasa bila u punom zamahu.
A onda je u Americi stasala generacija koja Ťnikada nije upoznala teškoće ratať (29), a kad se Amerika umiješala u Vijetnamski rat ti su isti naglašavali kako se zapravo pravi heroji Vijetnamskog rata nalaze u Kanadi...
No ako je blagostanje najveći prijatelj ljudskog i nacionalnog dinamizma, vitalnosti, Ťživotnih vibracijať, kako onda objasniti američki sindrom izumiranja?
Godine 1964. stvorena je organizacija EEOC (Equal Employment Opportunity Comission) koja se prestala boriti za to da muževa plaća bude dostatna za cijelu obitelj nego da žena ima iste mogućnosti zaposlenja kao i muškarac - jednom riječju, Ťjednakost spolať. Jasno da su poslodavci to riješili na veoma jednostavan način: smanjili su plaće muškarcima! ŤMlade su američke žene shvatile da mogu postati neovisne. Ne trebaju se udavati, sigurno ne još... Godine 1970. bilo je 36 posto neudanih ženskih osoba između 20. i 24. godine. Godine 1995. broj žena u toj dobnoj skupini koje se nikada nisu udale skočio je na 68 posto.ť (37).
Američka situacija veoma je slična europskoj, s tom razlikom što je proces razbijanja obitelji u mnogim zemljama tekao mnogo brže.
Buchanan o svemu zauzima stav, u svemu pokazuje svoju intelektualnu neovisnost. O Americi govori s onim simpatijama koje se i očekuju od čovjeka koji je u stanju sagledati težinu situacije u kojoj se nalazi njegova zemlja. A sve to u vrijeme kad nas je Bill Clinton Ťstalno uvjeravaoť kako je njegovo vrijeme za Ameriku najbolje vrijeme u povijesti te zemlje, a George W. Bush opet sa svoje strane ne prestaje Ťtrubitiť o tom kako je u njegovo vrijeme Amerika Ťvojna sila s kojom se ništa ne može mjeritiť, kako puca od ekonomske snage i kulturnog utjecaja.
