smotani
utorak, 02.07.2013.
Napunjenih baterija...;)
Kada su mi ponudili dva tjedna brejka pred veliko finale......razmišljao sam poć negdje na skijanje.......jer, vrijeme, temperature, nikako nisu slutile da se radi o ljetnom godišnjem........ kako je ekipa, kao i svake godine u to doba planirala malo zagrijavanja za ljeto, pomislio sam...... možda ove godine neće imati sa mnom probleme ko lani....a iskreno, ako se i nešto dogodi, znaju sve u detalje i ne moram se truditi objašnjavati.......možda da ipak krenem..?  Iako smo do zadnjega dvojili, neki i nekoliko puta spremali i raspremali stvari...odluka je ipak pala...krećemo..........  
Da mi je neko tada rekao išta od svega što se već u tih dva tjedna dogodilo..... reko bi mu.... nema šanse....ti si lud..... a ono.....  Već drugi sam se dan okupao....plivao.... more je bilo.... taman...... nevjerojatno toplo obzirom na vrijeme koje je prethodilo.... i mještani su po malo začuđeni....tako da naše čuđenje nije sporno..... za par dana temperatura mora je toliko narasla (27, 28 stupnjeva) da je doista bilo......meni super....ali, nekako, čini mi se ne baš i za rashladiti.... kako god....ne pamtim da sam ovako uživao plivajuć..... osim mora...siguran sam.... doprinijela je i jedna posebna radost.... radost života koja me odavno zaobilazila u velikom luku....a sada... kad me se dočepala...pustila je svoje korijenje i, čini mi se, širi se bolje od bilo koje biljke, snagom jačom od bilo kojeg vitamina...... a ja.... ne opirem se...... sve više se prepuštam i nalazim samo lijepe stvari, događaje....koji, čini mi se, obilato ispunjavaju moje dane........pa kako se onda ne smijati, smješkati....? kako ne biti sretan..... zadovoljan?....kako s nestrpljenjem ne hrliti u novi dan u kojem..... opet....iščekujem nešto lijepo....?  
Sjećate se kamere koju sam lani kupio i s kojom sam snimio fontane?........ e pa..... pisalo je da je podvodna...do svega tri metra...ali...ipak...podvodna....maštao sam kako ću s njom zaroniti.... barem malo....... jer... ni ja baš nisam više baždaren na veće dubine pa sam pomislio.....baš bu mi dobro društvo...malo....pod morem....naravno...javio se onaj crvić u meni.... što ako to samo piše....? malo sam proguglao......svašta sam naišao....ali nekako..... odlučio sam..... idem probati pa što dragi Bog da........ prvi sam dan....samo malo ju prošetao tik po površini.....na kratko...odmah obrisao i provjeravao ....radi li...... drugi sam dan bio malo hrabriji...a treći.... počele su vratolomije koje su se nastavljale...dakako.....u mjerama ....do 3 metra dubine ( i manje.... jer ja se pogubim pod morem.... u toj ljepoti.... i bolje... mirovati u plićaku).......i taman kad sam odlučio malo više ju iskoristiti..... rashladilo je more.... pa je i kamera dobila pauzu....  Dogodovštinama na plaži valjalo bi posvetiti puno prostora....ali...... tek poneke ostale su mi upečatljive...poput one kada sam sav sretan promrljao u bradu....“ne pušim“ (posebna je to priča..)  , do tragova od šlapi za more......... zanimljiva prirodna tetovaža....ali, jedno je sigurno..... za nju ne trebam operativni zahvat za uklanjanje.......lovljenje svog „brata po znaku“ kada sam se protegao sa sve četiri svim mjerama..... 
„bliskog“ susreta sa poskokom na cca tri metra kada sam, kao ukopan, zamislio da je „moja“ bjelouška sa ranča...a kada su mi drugi „otvorili“ oči..... ja sam postao bijel ko bjelouška..... Cijene......boli glava... e pa...... nekako..čini mi se da smo malo prije roka ušli u EU...... cijene na placu su..... podnošljive samo ako uz sebe imate tablete protiv glavobolje ili barem nekog rođaka Roka Felera.....kako sam odlučio smanjiti nepotrebne tablete, kako nemam nikakvog Roka..... odlučio sam se za obližnji trgovački lanac (domaći) u kojem..... cijene ma kako i dalje predeuropske, ipak su podnošljivije i prihvatljivije za moj Feler ... dobro je... u svakom slučaju....nisam bio gladan..... nisam bio žedan ( toga ima i previše u meni) ...naprotiv ....mješana ekipa, mješane kulinarske strasti...a sve, toliko jednostavno ( pod uvjetom da šparhet radi) i sve redom, prilagođeno laganoj hrani ( niš mi nisu dali u „kvar“ i osećal sam se ko pod puničinom paskom ) Čak sam i s mesecom, koji je noćima imal mi nekaj za reći, sklopil posebni pakt..... nisam spavao dok i on nije krenuo na počinak ( i nek neko veli da nisam frend??) 
Sve u svemu, predivna dva tjedna koja su „prohujala s vihorom“, ali, koja su napunila baterije jako potrebite ovo ljeto.... vrijeme koje je donijelo mali brejk svakodnevici ali i bilo veliki test .... test života...i, čini mi se, uspješno sam ga položio otkrivši o sebi mnoge nove stvari... pomalo zaspale, pomalo utihnule....a neke... neke poput radosti života koja me obuzela mislio sam nikad više neće stanovati u meni.... prevario sam se... na svu sreću....  prevario sam i one koji su, ugledavši me ovo ljeto, izustili...“pa kaj si ti još živ?“ .... prevario sam sve one koji su kopali .... a bojim se... u krivom pravcu... no, meni su iskopali predivan put .... i, zapravo.... možda bi im trebao reći i hvala...? ali...ne... hvala ću reći svima onima koji su ovo vrijeme prošli sa mnom, s kojima sam dijelio sve teške dane...a s kojima sada, ozarena lica i srca dijelim osmijeh, radost života....... i u sumrak, u predvečerje jednog davnog rođenja... kada se prisjetim koje čega...želim svima reći hvala..... jer svi ste to zaslužili.... i svojom brigom, pažnjom, bodrenjem, podrškom, ljudskim stiskom ruke, ljudskom riječju i toplinom srca......  lijepo su trenutak koji proživljavam opisale riječi drage mi prijateljice.....“..... Dakle ,dragi Kiki , sretan ti prvi rođendan ! Prvi po danu prvog rođenja, drugi ročkas je kad si ozdravio i promijenio život. Sada je vrijeme za sreću i uživanje, za zahvalu na poklonjenim rođendanima....“.... i baš tako, u pravu si draga....hvala ti! sad je vrijeme za sreću i uživanje u svim prvim i drugim rođendanima koji su postali svjetionik ..... svjetionik mog života..... života koji, oduvijek sam znao, pa malo i zaboravio, malo su oni koji u to ne vjeruju htjeli pokazati drukčije, ali... ipak, uspio sam se u tom košmaru izboriti za ono što život doista i jest.... život je lijep.... jel neko zna kak se zove ovaj cvijet ?( domaći su mi rekli „poencijana“ al ja o tome niš nisam našel) 
|
- 22:00 - Komentari (50) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||