smotani
utorak, 04.06.2013.
vrijedilo je..:)
Čini mi se da vrijeme po malo curi... nekako, kao da mi nedostaje ono „malo“ vremena za „dušu“..... ma koliko vremena svojoj duši dao, čini mi se, željna je tog vremena i kao da vapi za još kojim satom.... još kojim danom u danu..... hm... ipak, mislim da je to nemoguće .... nemoguće je nadoknaditi „propušteno“....ali, nije... nije nemoguće uživati u onome što je... u onome što traje... u onome što dolazi....  Nekako, kao da su se konačno moje kockice počele slagati... bolje nego kad igram „čovječe ne ljuti se“...  čini mi se da sam proteklih mjeseci pod budnim okom „druge majke“ naučio puno o samodisciplini, o životu, o koracima koje sam do sada vrlo uspješno izbjegavao, popikavao se.... i jednostavno... nisam ih niti želio prijeći.... nakon „cijevi“... , tunela.... nakon nekog loma u meni.... kao da sam shvatio da, čini mi se posljednju šansu, treba i prihvatiti ali je i čuvati kao kap vode na dlanu... Učio sam... učio sam te korake i polako dobivao neku novu vjeru, snagu... čini mi se da je nakon jedne od kontrola sve krenulo velikom uzlaznom putanjom... ne jednom, pomislio sam, kada bi barem gospodarstvo upola ovim tempom grabilo..... a ja... ja grabim i dalje...... Od uspjeha ( nije da se hvalim – i znam, znam da će jedna osoba sada biti zadovoljna „postignutim“) na poslu.... kojeg, iskreno, prije godinu dana nisam niti sanjao.... o kojem sam samo u najluđoj mašti vidio se.... uspjesi se nižu.... uz velike zidine koje sam spram pojedinaca dignuo ( podsjećaju me na one oko Američke ambasade  ) osjećam se sigurno u vodi u kojoj znam plivati... obavljanju zadataka bez sputavanja, bez osobnih iskaza volje pojedinaca a koje nemaju veze s poslom, do jednog statusa u kojem, iskreno, po malo uživam..... čini mi se da, ipak, godine iza mene ostavile su nekog pozitivnog traga u mom životopisu - iako ga neki mijenjaju sa sasvim drugom osobom moram im ponosno reći..... srećom, niste više u mojoj blizini i život je odmah postao ljepši, bez stresova, bez vaših noževa i ispada koji su, samo Bog zna, čime bili motivirani... .no, ne brinite, iskreno, uopće me Vaši motivi ne zanimaju, jer, koliko vidim, Vaši životi, bez motiva, bez topline, bez iskrenosti, jednostavno i ne mogu polučiti druge korake..... Kako god bilo.... vrijeme prolazi.......osim uspjeha i zadovoljstva na poslu, uspjeha u životu.... uspješno prohodanih koraka koji su, usudio bih se reći, popločeni nekim predivnim svijetlom, osmijehom, radošću....., svakako, uz sve to...... moj život oplemenjuju i predivne biljke, veselih boja koje su ovo vrijeme uljepšavale mi vikende.... 
Tulipani su, na opće čuđenje, uspjeli čak i ljepše nego na slikama koje sam tako sanjivo gledao kad sam ih „zatrpavao“ u zemlju  
Ruže tek počinju svoj ples.... 
.....vikende ispunjene smijehom, radošću, dragim ljudima... prijateljima koji su, svi odreda, prvi puta pokazali da imaju sposobnosti „udruženog“ rada ( srećom, ostalo nam je nešto u glavi iz mladosti) i doista mi puno pomogli u proljetnim radovima.. ne, nije da sam pomoć tražio..... ali, baš to.. dobiti je nenadano..... kada si malo „slabiji“ u snazi i kada prvenstveno imaš druge prioritete... doista... doista daje punu vrijednost snazi prijateljstva.  Naravno, uvijek se tu pojave i moji prijatelji nekih drugih oblika.... vrijednosti...od njihovih „domova“ koje su, sada nepotrebne, odbacili..... 
Preko podmlatka koji kao da se, napuštajući svoj dom, učeći novim koracima, baš kao i ja, po malo igra skrivača..... 
Do malih, predivnim bojama obojanim puzavčarima, koji se tako lijepo uklapaju u zelenilo.... 
I, ma kako vrijeme se malo poigrava s nama, čini mi se, više se poigrava s biljkama koje sam baš s velikim guštom, uz puno eksperimenata ove godine, uz neke nove savjete iskusnih, utjelovio u svoj vrtek...... nadam se samo da će konačno zatopliti i dati i njima toliko potrebno sunce.... toplinu..... ja... ja ju imam..... imam ju uz drage ljude, srca koja me okružuju ispunjena ljubavi.... svaka svojom snagom, svojim značenjem... a moj život čine vrijednim moje posljednje odluke.... pokušati još jednom iskoristiti šansu života.... živjeti....a kada su ti dani začinjeni najfinijim začinima tada doista, s osmijehom i sretnog glasa mogu zapjevati....  |
- 18:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||