smotani

srijeda, 30.05.2012.

Moj osmijeh i ja :)

Kako se uskoro bliži kontrola i moja nadanja za skidanje ovog „glomaznog otpada“ koji je postao moj sastavni dio ( kao neka priraslica), sve se više opraštam sa ovim trampavim danima koji su, za ova skoro tri tjedna, donijela puno novih dogodovština. Taman sam se priviknuo na jednorukog... mogo bi i zaigrat jednorukog đeka... nadam se da jedno, gotovo pogibiljno rastezanje po livadi neće ostaviti posljedice na „zaštićenoj“ ruci...i da ću, konačno, slijedeći se tjedan primiti kosilice... baš ove kiše pogoduju travici... Stacioniran bez prijevoznog sredstva ovisim o nabavci frendova...ili, dobroj volji da me u istu povedu. No, dobre volje jučer nije nedostajalo.... i, ne nije samo nabavka bila u pitanju... otišli smo u „mali grad“ prije moga... i tako se tamo, barem što se velikih dućana tiče, snalazim odlično ( pa kad su mi i inače usput) a ono što ne... pomogao je frend, njegova žena koju smo čekali da dođe iz Zg s posla... i dok smo na predivnom trgiću ispijali piče pogled mi je stalno bježao u pravcu busa i vrebanju prolaznika... žarko sam želio ugledati jedno lice... jer, imao sam ja još jednu namjeru... no, na žalost, ili zaokupljen razgovorom, ili loš tajming.. nisam uspio svoj inat ostvariti u djelo... ali, zato smo se lijepo napričali, nasmijali..i, slobodno mogu reći... baš sam se, u inat lošem danu, dobro proveo... Previše vremena ostavlja prostora za „prebiranje“ po životu, situacijama.... pa sam tako i ja ovo vrijeme „trošio“ ... sigurno ne uludo... ponekad ostaneš bez teksta kako pojedinci mogu „iskonstruirati“ situacije, kako mogu složiti tako dobru fabulu koje se ne bi posramio i sam Spilberg.... a sve u cilju dokazivanja sebe, svog „viđenja“, svoje „istine“.. pokušao sam naći opravdanja i, pomalo ogorčeno, shvatio da i kada ustvrde da su u krivu hvataju se za „slamku spasa“, „razumljive sitnice“, i ostaju pri svome gazeći pri tom ne samo mene već i sve što je, na ma koji način, imalo veze sa mnom.... pokušao sam dokučiti što se to u ljudima dogodi da kontra svih ustraju... ma, iskreno, kada sve zbrojim i oduzmem, nemam se čemu čuditi.... obično svi polazimo od sebe... nepovjerenje, nesigurnost, nezadovoljstvo životom, obitelji, poslom...utječe na percepcije koje, meni nepojmljive, ali u drugima stvaraju „realnu“ sliku nečijeg života.... i sve to ne bi bilo uopće čudno da pri tome ne blate, vrijeđaju, oskvrnjuju i one kojih više nema, koje nisu niti poznavali...ne samo život jedne osobe... , da pri tom tu svoju sliku toliko nasilno ne prenose drugima uvjeravajući vjerojatno pri tom i same sebe u „istinitost“.... kažu... više puta ponovljena laž postaje istina.... baš kao u svakodnevnom životu shvatio sam da „ispravak netočnog navoda“ tu ne pali, nema smisla... jer sama je konstrukcija već toliko korijena pustila... ali, ima lijeka... jednog po jednog, onog do kojeg mi je stalo, osobno razuvjeravam u sve netočnosti...i, baš se dobro osjećam.... moralno... i zato je i ova kava u „malom gradu“ imala svoj cilj... doduše, nije se ostvario.. .ali, prošla me huja... ima drugih kojima se treba posvetiti, do kojih mi je stalo... na žalost, od „sasipanja u lice“ ostala je tek slatko ispijena kava, sok, lijepo provedeno vrijeme... a to je daleko ljepše od planiranog „susreta s predumišljajem“.... ili, kako kaže moj frend... a kaj briješ stari.... svi imamo dosta svojih sr.... neki više, neki manje... nećeš valjda i tuđa sr... pokušavati razumjeti, nalaziti opravdanja za zlo koje ti nanose? Daj stari, oladi.... sad smo obavili nabavku i mogli kod tebe i nekaj pojesti... iako, nakon kratkih konzultacija, shvatili smo da trebamo svakako pribaviti neka sredstva i snimiti film po ovom scenariju.... jedino, sa autorom se moramo dogovoriti oko provizije.... glumce, stvarne likove, imamo, filmaša ima i u blogosferi ali i u našoj okolini i... eto dobre večernje zabave... No, već današnji pogled, uživanje u lijepom danu, u prekasnim, novim figuricama - Graškovima koje mi je Gali dala inspirirana nekim događajima ispričanim ovdje, mojim trenutnim izgledom kada je odvalila od smijeha, potvrđuje još jednu narodnu.... poslije kiše uvijek dolazi sunce.. istina, neki ga od svog „pogleda“, sunčanih naočala i ne vide, njima ga žele sakriti i drugima, ali, vjetrovi što pušu, ma u kojem smjeru, meni su rastjerali te mrene ali i nastojanje i želju dokazivanja pojedincima.... koji se sami ograde, sami otjeraju svojim viđenjima, kojima je njihov pogled i samouvjerenost dovoljna i jača od svega lijepog što je bilo, od predivnog što je trebalo biti, tada ne treba ispravljati krivu Drinu... već... pustiti ih da mirno teku..... svojim tokom...a meni preostaje puno druženja i lijepih prijateljstava .... Moj osmijeh ne silazi od sve većeg „svrbljenja“ ruke – kažu, to je znak da zacijeljuje ... a ja kažem to je znak da je prljava.... – od sve boljih vijesti vezanih uz posao, do predivnih šumskih jagoda koje u svakodnevnoj šetnji trošim obilato, , rotkvica, salate i ostalih plodova u kojima redovito uživam..... do paradajza, paprike koji kao da zajedno sa mnom rastu.... sve veći.....i jači....

- 20:31 - Komentari (23) - Isprintaj - #