smotani
utorak, 22.05.2012.
Slatki prekidi :)
Kako sam jučer dobio poziv na jedan razgovor vezan uz posao prvi je problem bio prijevoz...ali, uvalio sam se susjedu koji svaki dan ide na šljaku... doduše, malo sam se teže ustao.... Naravno da sam ponio i lap kojeg sam preko „interne dostave“ proslijedio kolegi na provjeru.. malo je nešto poprčko i, konačno se opet mogu logirati s ove naprave i nesmetano ( kad signal dozvoli) hodočastiti po netu.... ali i, odmah na početku, pohvaliti se.... kako nisam mogao prije se pohvaliti dok ovo čudo nije „popravljeno“ i dok se nisu prestali pojavljivati neki cookiji koji mi nisu dali u editor, učinit ću to s malim „zakašnjenjem“ ali još uvijek punog srca ispunjen dojmovima koje, nisam siguran kako opisati... nakon nekih zavrzlama koje su mi se prethodnih tjedana događale stigla mi je poruka da se imam nacrtati bilo kad i bilo gdje, zajedno sa novom prijateljicom ( koju sam već spomenuo) .... Gali, koja, sada sam bio uvjeren, ne trpi ne kao odgovor bila je uvjerljiva da nas želi vidjeti i dati mi darak ( da jedan) kojeg mi je odavno najavila... istina, prvo nisam ozbiljno shvaćao a i mislio sam kaj, pa na gruntu sam, ko bu sad u grad...ali, upornost, ali i neki drugi elementi uvjerili su me da mi „nema druge“... malo je bilo teže organizirati da neko dođe po mene... ali i tu sam prepreku nekako riješio i, uspješno se ( makar sam i krivo rekao naziv kafića...  ) našao sa dvjema damama... iskreno, cijelo sam se vrijeme malo „bojao“ ako će Gali govoriti u svom „žargonu“ pa ja ju niš neću razumjeti.... no, strah je bio nepotreban.... svi troje smo se lijepo ispričali i, iskreno, imam osjećaj da se sto godina znamo... iako, Gali sam upoznao na neki način i ovdje na blogu... ovo, neposredno iskustvo, nosi i dodatnu snagu i širinu.... da li moram govoriti kako je specijalnu rupu na kutiji s poklončićima napravila da kao jednoruki mogu ravno nositi? Da me upozorila....ako dođe u komadu doma... i, kao što vidite, ma kako nespretan i malo otežan život jednom rukom ipak sam u komadu donio predivne figurice u koje je ugrađeno toliko ljubavi i strpljenja... da sam se posramio svojih „poklona“... pa kad ja nisam umjetnik te vrste poslužio sam se kupovnim darcima... nadam se, barem malo „korisnim“ dragoj Gali... no, kako god, slatka je bila ta kava... ali, ono što će zauvijek ostati je prijateljstvo i ove predivne uspomene.....koje ću pokušati opisati Galinim riječima ( ako sam dobro popamtio)gajdaš posejdon i mali mago..... kaže Gali...on dipli diple a mi plešemo kako on svira...istina, ponekad u životu drugi sviraju a mi pokušavamo hvatati korak....ali, nismo svi plesači zato, ovaj mago, kao simbol meni omiljene „pokude“ pokazuje da smo ipak, makar nekim višim silama, zaštićeni  sova – Barbara – čuvarica Marinove konobe u Omišu .. koliko se sjećam, Gali je pisala o toj konobi... danas više nema ni barba Marina ali ni sove Barbare... on je umro u 84 godini a nju su otrovali neki neljudi..konobu „kod barba Marina“ u starom dijelu grada radi i danas vodi njegova kći Sanja..ostala je onakva kakva je bila...prava konoba.....  galeb... kaže Gali... zna se čega je galeb u Dalmaciji simbol...ali ovo nije taj galeb... to je galeb Jonatan Livingston.....ovu figuru, gotovo istu, dobila je i moja prijateljica  jastog... e pa kaže draga Gali... osim što je skup jedna je vrsta raka...a ti si... rak...  u rezimeu mi je otprilike rekla.... sve si to osim Posejdona... rakonja po horoskopu,tovar po radu i samoprijegoru ili po čudi...a Jonatan....zbog simbolike koju na krilima leta nosi...sam, ponosan i gord...u visine.... trebam li reći da sam zasuzio... i, nije me sram to priznati...  i kada sam vidio da su u kutiji ostali mali pužeki, školjke, papirnate ptice.....kao eho dolazio je njezin glas....sve je to doplovalo do tebe s mirisom bora, šmrike, mora i soli...a pri tom, u svemu tome ko u ogledalu se možeš vidjeti...zaista, čak i u tim malim sitnim pužićima koje sam nabacala ko potporu da budu sigurniji..i oni simboliziraju u konačnici koliko smo svi tako sitni pod zvijezdama ili pak prema oceanu..... ( nisam siguran da je baš doslovno...ali, skoro...jer, duboko mi se to urezalo...)  e pa draga Gali... što reći... do HVALA TI još jednom... i vjeruj, još uvijek sam pod dojmom tog susreta...od tvoje „naredbe“ do „izvršenja“.... ali i samom puninom i iskrenošću tog susreta.....ma, nemam riječi.....  Što se samog osnovnog zadatka i razloga današnjeg odlaska u grad tiče, iskreno, sretan sam što sam konačno odlučio maknuti se s mrtve točke i ma koliko pokušaja bilo sa ma kojim rezultatima... sad i tako imam vremena, barem osjetiti tu tremu, tu nervozu ali i ono nadanje.... i dok sam, još pod dojmom testiranja čekao na razgovor, malo sam se prošetao....i, zagledao u jedn izlog... osjetio sam da me neko fiksira... pogledao sam..i, naravno, kakav jesam nisam ništa vidio.... ali, zato sam čuo... „ a kaj sad, otkada si se iz temelja promijenio ne prepoznaješ šul frendice?“.. dobro.. nisam na prvu, ali na drugu sam se dozvao pameti... draga frendica iz škole koja me i na blogu „prepoznala“ zahvaljujuć nekim opisanim dogodovštinama ( prije bi rekao da me naslutila pa na „minu“ dobila jer je i ona blogerica i švrlja ovim svijetom ) a kako ne bi kad ovako, malo kamufliran, svojim poznatim tupim pogledom gledam i čudim se cijenama, hitala je s placa natovarena nekom zelenjavom, predivnim jagodama, paprikama i vrag zna čime sve ne ... naravno da je taj njen trk prekinut kratkom pauzom, kavicom i slatkom ćakulom.... nevjerojatno je kako vrijeme brzo prolazi... kao da smo se vidli prije neki dan...a kada smo se zamislili... prošlo je barem šest mjeseci... sve me bilo strah pitati kako to da je u ovo doba u nabavci... radno je vrijeme... da nije dobila otkaz... ali, brzo smo razjasnili... na godišnjem je i nastoji mužiću spremiti ručak iznenađenja... hm... zelenjava, vitamini... jagode... OK.. ne bum niš dalje reko.... ali, imala je ona nekaj za reći ... dobro me pogledala, prepipala, jer, čula je da sam se promijenio... hm... pa jesam, strgal sam ruku... no, nakon kraćeg razgovora shvatio sam o čemu govori i bojim se da smo smijehom išli na živce dvjema starijim gospođama koje su nas tako prijekorno gledale i kao da su pitale „ eto... kažu nema posla a oni se glupiraju po kafićima...“ iako se za dobrim konjem uvijek praši, kako kaže narodna ( ali i još jedna draga mi blogerica), draže mi je biti omiljeni magarac... nekako, na to sam navikao...no, kako god, praši se na sve strane...ali, ma koliko me u početku pogađalo, sada se privikavam ... neka.... kad smo mene pretresli i kad je ustanovila da sam, ipak, ostao isti prešli smo na nju...ma ne, ne doslovno.... saznao sam da je napredovala i u to ime popio i jednu čašu kole koja mi je tak lepo legla da sam i sam ostao iznenađen.... nervoza, grč pred razgovor, ali i još neke stvari malo su mi odvraćale misli...do okršaja pred „porotom“.... sve u svemu, više sam nego zadovoljan.... i, sretan..... moja je potraga završila vrlo brzo.... mislim da sam s današnjim danom nakon, zaokružimo – ko broji sitnice, četvrt stoljeća odanosti odlučio se na veliki korak.... no o njemu kad dođe vrijeme  Što se biltena tiče.... ruka ne boli ali je teška, a bome sam ju i zaprljao ( stalno perem taj gips... )..... kronično sam neispavan i poremetio sam san do te mjere da zaspim čim se negdje utaborim i namjestim ruku...pa sam tako lijepo zaspao na klupici pred kućom, a probudila me susedova kravica (koji muuuu šok), za stolom gledajuć TV... evo i moje radilice, vjetar... na ranču oprašuju do neki dan predivne cvijetove i pretvaraju ih u predivne plodove... ništa bez oprašivanja.....a sve polako raste, niče...a ja, iskreno, prvi puta u životu, ovako upijam i uživam u prirodi.... na duže.... i bez opterećenja – ne računajuć gips i normalne, ljudske stresove....   prošli put sam pokazao dijela krtice...a sada...... ulovio sam njenu guzu  odužio sam...ali, ako se uspijem logati, dobiti signal... to je pun pogodak... pa onda bar da iskoristim, ali, ipak, mislim da ću sada sa malo popravljenim lapom bolje funkcionirati.... |
- 21:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||