smotani
nedjelja, 01.04.2012.
Životni i prirodni kontrasti....
Još jedan vikend... ne baš uspješan kao prethodni... ali vikend koji će i te kako ostaviti traga.... ponekad mislimo da je riječima moguće izreći svaki osjećaj koji u nama budi emocije svih snaga i svih boja...ali, nije baš tako... i kada se spremim te boje oslikati, emocije izreći... kada sam spreman suočiti se s bojama, emocijama možda sasvim drugih nijansa.... dogodi se da me riječi zaustave... da me vrate s puta na koji sam krenuo....i, parkirajući u svom nespokoju shvatim da su kontrasti osjećaja, šarolikost boja... nešto je što je obojilo ovaj vikend... baš kao i vrijeme procvalu, proljetnu prirodu ..... koja je, u jeku svog buđenja... jutros bila umivena snijegom.....  Dok u kutu sobe, uz svijetlost svijeće Odajem zahvalnost i želju za spas planete Misli mi našem nesuđenom susretu lete Osjećam se kao malo, nezadovoljno dijete... Ali, život svoje stranice piše Gorčinu ne mogu saprati niti kiše Tek misli su tu, koje i dalje istom snagom zrače Misli koje mome srcu nešto znače.... Koliko god život nosio nas svijetom ovim Uvijek nas iznenadi situacijama novim I možda uvijek naučimo nešto novo Možda ponekad ostaje tek mrtvo slovo.... Ali slova, ispisana srcem nikad ne blijede Odolijevaju naletu svake nevere Ostaju kao svjetionik u mraku I donose, makar skrivenu, sunčevu zraku Ugrijat će ona livade što oko nas se zlate Ugrijat će i naše na zraku provedene sate Osvijetlit će biljke predivnim sjajem A crne misli zaboravu predajem Jer.... život nas nauči kročiti njime Ne, ne kao ispisane rime... Kao stihovi što na listu se nižu Kao da pletu ribarsku mrižu... Možda ponekad zapnemo o nju Možda je ponekad stavimo u stranu Ali, uvijek je tu za pridržat se kad treba I uvijek nas iza nekog kuta vreba Iako, ponekad to zna biti teško Ali pridići se treba vješto Baš kao ptić kada iz gnijezda padne Iako, bio je pod budnim okom mame Život nas uči kročiti njime Ponekad, ispisujući rime.... Ponekad tek riječi se nižu Ponekad i one.... zapnu o mrižu...     |
- 17:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||