Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
četvrtak, 29.03.2012.
(ne)planirani odišnji :)
Kada odete neplanirano na planirani godišnji odmor.... iskreno.. malo se pogubite..... iako sam... davno, više iz nekog štosa, pisao za prošli tjedan godišnji, najavio ga.. totalno sam na taj detalj zaboravio...jer, prije, kad god bi planirao – nešto bi se ispriječilo, pomaklo ili ukinulo taj planirani odmor...i, poučen baš takvim iskustvima prethodnih godina... prošli sam tjedan prvi puta u životu „bubnuo“.... bez namjere ići na njega... ne, nije da mi odmor nije prijeko potreban ( pa preko godinu i pol nisam bio na njemu...) nego, jednostavno, nisam vjerovao...i, kada su me podsjetili da je potrebno zatražiti i odobrenje rukovodećih... malo sam se počeškao po uhu... a kaj sad? Dilema, nevjerica... trajala je par sekundi.. pa kako kaj sad? Piši zahtjev Smoto...piši i briši!! I tako... prošli se četvrtak sve vratolomno odigralo...naravno... nije baš bilo kao podmazano...ali, rezultat je bio... u petak... ravno s posla... odo ja o svoj nespokoj....predivan osjećaj.... nejdem samo na vikend... već ostajem...
Čim sam došao... odmah sam i vjevericama i kornjačama...ali i onim puzajućima objavio....juhuuuuu....evo me na devet dana ... nevjerojatno je kako su se ptičice odmah raspjevale.. pa kako i ne bi kad znaju da ću ih dobro nahraniti...
I tako... krenule su proljetne radne akcije... posla preko glave, ja puno pokretljiviji nego prije...ali, u toj sreći i zadovoljstvu, možda sam malo i pretjerao s radovima pa osjećam neke dijelove tijela da su bolno prisutni... no, ništa strašno... sve je u granicama dozvoljenog... no učinak... učinak je bio predivan...
Najveće veselje, naravno, izazvalo je konačno hvatanje u „koštac“ sa planiranom oazom cvijeća i malih puteljaka, mostićem kojeg silno želim napraviti.... započeo sam s cvjetnjakom.. za prvu ruku malim..ali, nadam se uspješnim...naravno, pod uvjetom da mi ptičice ne pročeprkaju sjemenke koje sam ubacio..... nadam se, ipak, da će za neko vrijeme tu početi nicati po koja biljčica......
Vrt je pripremljen... i, neka sjemenja posađena – vrijeme toplo, pogodno za njih...ali, nedostatak kiše, bojim se, donijet će ove godine problema....no, zadovoljstvo dodira zemlje, zadovoljstvo obrezivanja propupalih ruža, pogled na predivne narcise koje sam pratio od pupa do cvijeta... neopisivo je
I kao da mi je taj tjedan trebao i za neke osobne odluke... hvatanje u koštac sa nekim dugogodišnjim dilemama, trilemama, strahovima, možda i paranojama... svakako to stručnjaci nazivaju a ja... ja sam samo shvatio da do sada nisam imao priliku do kraja i sa pravom podrškom uhvatiti se u koštac s njima... razumijevanje, povjerenje, podrška... nadasve su bitni elementi koji su me pratili u toj mojoj odluci..nadam se i vjerujem ovaj puta ustrajnoj do kraja..... kako bi naš dragi Gumbek rekao „lakše se diše“... već sama odluka, sam prvi ali važan korak dovelo me je u neko stanje blaženstva.... kao da doista lebdim u svom dijelu svemira... ali sa malo jače otvorenim vidicima... i to... to me neopisivo veseli....
A kada sam vidio da je i draga mi Nisa osjetila neke promjene.... shvatio sam da promjene ne vidi samo moja okolina u kojoj često boravim već i dragi mi prijatelji...i to... to je dodatno veselje i radost koja me sa jednim posebnim smiješkom ispunjava... i novi dizajn koji je predložila kao da ide u susret mom plavetnilu... iako ne svemira...ali plavetnilu predivnog mora..... doduše, priznajem, davio sam ju još nekim sitnicama...kao ovaj šešišrđija od kojega ću se teško odvojiti....znam, ostalo je još srediti boxeve...ali, budem ja to, budem.... promjene ruha ponekad mogu označavati i promjene stanja duha...a u mom slučaju... osjećam da je baš tako...i, hvala ti draga Nisa ...
I baš kako i proljeću dolikuje... procvalo je sve oko nas...ali, nekako mi se čini... i mi polako hvatamo zalet za, siguran sam, lijepe dane što dolaze.... a koji, naravno, započinju jutarnjom kavicom....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )