smotani
nedjelja, 11.03.2012.
Proljetno buđenje...
Prethodni post posvetio sam zimskoj idili i blještavilu snijega .... zimske sam radosti nastavio i slijedećeg tjedna kada me na ranču dočekalo brdo snijega... od kojega nisam mogao niti uči.. elementarna nepogoda doprinijela je nekim kvarovima .... tada sam se nadao...lakšima......... a nakon toga, kako je i red, uslijedila je viroza... čak mi je i temperatura došla do skoro 37.... nakon viroze, kao po nekoj špagici, uzbunili su se sinusi ali i neko stanje pomiješano alergijom... za koju, iako mi se čini malo rano, morat ću naći neki djelotvorniji lijek i, čini mi se, ponoviti testove... no, kako god.... vrijeme leti a bome i ja u njemu.....Puno se stvari u ovom periodu dogodilo.... konačno sam, iako dugo razmišljam o tome, donio odluku o promijeni auta...i, ono što me najviše iznenadilo... u jednom popodnevu odustao sam od škode i odlučio se za nešto što mi je oduvijek bio san...ali, činio mi se nedostižan... kakav god, siguran sam moj san je ispunjen..... barem u tom dijelu i neka me nova mrvica služi barem jednako dobro kao i škodilak...  naravno... ovi su koraci za sobom povukli i neka sjećanja, oproštaj sa limenim ljubimcem, uspomenama... ...škodilak je sretno otputovao od mene...no, ne i u nepoznate ruke... i, nisam se samo ja opraštao... i kumica je došla pozdraviti ga jer on ju je... kako kaže „donio na svijet“ ... tako je ona vožnju njene majke sa trudovima do bolnice u škodilaku poistovjetila sa rodom ..... Sada preostaje priviknuti se na novog ljubimca.... Kako se sve nešto vratolomno događa u posljednje vrijeme.... jednostavno ne stignem niti uživati u lijepim stvarima .... kada sam napokon mislio da je došlo malo mira.... kreće nova serija otkaza... iako sam taj krug već jednom prošao... na žalost, nikad nisi siguran kada će „kocka biti bačena“ ... i, iako se pitam što mi je sad trebao ovaj kredit..... shvatio sam da uvijek postoje neki razlozi... da nisam dizao kredit ne bi niti znao da mi je plaća „opterećena“ sa skoro dvije tisuće kuna ...  mojeg jamstvenog potpisa nekada.... da se niti ne sjećam kome sam i za što bio jamac..istina, nikada nisam niti opomenu dobio....no, bez obzira na to.... moja kreditna sposobnost skoro je došla u pitanje.... i tragom ove spoznaje pokušao sam se prisjetiti, pitati... kome sam i za što bio jamac... neke sam kredite otkrio...ali, ti su već i otplaćeni..... mislim da je ovo stvar kojom ću se morati malo pozabaviti...tek toliko...... da znam....a vi dragi moji i dalje redovito plaćajte kredite.... jer, ne bi mi sada trebale i vaše obustave.....Uz neke nove zadatke na poslu u kojima se pokušavam snaći stalno je neki mač nad glavom... manje je opuštenosti, manje je mira...a kako bi ga i bilo sa ovim otkazima...no, svejedno, nastojimo zadržati neki duh..... kakav takav... i duh suosjećanja sa kolegama koje „odlaze“ ali i naš međusobni...koliko je to moguće.... I kako se niz uvijek nastavlja.... život uvijek donosi neka iznenađenja i lijepe stvari ( ne nisam mislio na auto, na materijalno...) uz koje zaboraviš na one loše, na one koje na lice navlače mutne poglede i bore....i, neka te lijepe stvari nastave krasiti i moj život..... neka i dalje budu vodilja za svako novo jutro, za nasmijan početak dana.... možda kasno.... ali, ipak, bolje ikad nego nikad...... ljubav, rekoše stari, čini čuda.....pa zašto ne vjerovati u to? Možda je došlo vrijeme prepustiti se i uživati u svemu što život donosi...  Ovaj sam vikend, naravno, pohitao na ranč u neizvjesnosti za sve nemile situacije koje sam mogao očekivati... počelo je dobro.... prvo logorska vatrica...  u subotu je i voda potekla, složil sam i centralno... i, sve je bilo više nego idilično... posvetio sam se cvjetnjaku, malo sadnicama.... i, sve u svemu, bio je to obećavajući, proljetni, vikend...    no, kako se uvijek u mom životu stvori neki ali.... pojavio se i jučer popodne... dok sam prtljao nešto u kuhinji učinilo mi se da čujem neko kapanje... pogled lijevo, desno, ispod sudopera.... veselje i igre iznenađenja su počele.... prvo sam mislio da samo ventil slini... pa sam, krenuvši od te pretpostavke, skinuo ventil, malo ga očistio, zamotao onim „vodenim izolirbandom“ ( ne znam kako se to stručno zove), vratio ventil... i ... ojlaaaalaa... curi i jače... ne, ne moram vam reć da sam se u tom pothvatu sav polomio i poderal ruke – što zbog položaja, što zbog nepristupačnosti i moje spretnosti.... shvatio sam da je problem malo veći.... i, danas, ranim jutrom, krenuo sam sve razmontirati, odmaknuti element.... i polako raskopao zid oko cijevi.... iznenađenju nije bilo kraja... voda curi „odozgo“... znam da je na spoju cijevi neko koljeno... kopkam do njega... pustim vodu... Ok..kvar je detektiran.. ali, kako sad skinuti koljeno? Nemam ni novo... kako je signal urnebesan šaljem poruku frendu s pitanjem... ima li vremena.. njegov je odgovor bio ohrabrujući pa sam ga lepo zaposlil... donesi brener, odi kupi koljeno.. dohitao je, pribavivši sve rekvizite... a do tada sam ja lepo razbil zid, ruke, skinul pločicu ( a nisam ju polomil – nevjerojatno) i čekao.... vrebajući male vjeverice koje su okupirale stabla...    Došao je i frend... kako je poprilično smotan kao i ja, za svaki je slučaj, donio dvije vrste koljena... teško je smsom objasniti kaj treba ( ili je meni to naučna fantastika)... lepo smo zagrijali koljeno, odvojili cijev, počistili, promijenili, zabernerirali i.... kada sam konačno sve posložio stali smo ko profesor Baltazar.... pustili vodu i čekali... juhuuuu... ne curiii.... sada preostaje, slijedeći vikend, zazidati taj dio, vratiti pločicu...ali, sve u svemu, dobro je.... naporan vikend završio sam, kako je i red – krunom uspjeha... porezal sam palac kao da sam bil u kolinju...srećom...vikend je pri kraju.. ne mičem se iz kreveta ....  |
- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||