smotani

petak, 09.09.2011.

srest ćemo se jednom.....

Iako je već devet godina prošlo od našeg rastanka, majko, i danas, jednako snažno, jednako toplo i još više prisutno živiš u meni. U posljednje vrijeme često se sjetim tvojih majčinskih, ohrabrujućih savjeta pri koračanju u život.... sjetim se tvojih utjeha kada sam padao, ali i tvog veselja za svaki moj uspjeh..... puno slika posljednje vrijeme oživljavaju moju svakodnevnicu i pitam se.... I dok tražim odgovore znam... znam da se uvijek, možda i prekasno, sjetim svakog tvog savjeta, svakog našeg razgovora kojim si me vodila kroz život...i znaš.... nedostaje mi sada jedan razgovor s tobom..... jer ima nešto o čemu nismo razgovarali....a ja, ja sam tu zapeo.... tek sam sada osjetio potrebu za ovim razgovorom....jer, osjećam...osjećam da nešto ključa u meni.... puno se stvari izdogađalo posljednje vrijeme.... s nekima se nosim nekako, a s nekima...nikako.... no, idem, dan po dan...ali, siguran sam da mi sada treba jedan tvoj poticaj za ono na što nemam odgovor...kako dalje, što dalje i... da li uopće dalje... znam, znam da će mi „sinuti“ odgovor...ali, sada se osjećam zrelim za njega... i da, baš kako si i govorila ... otvorit ću srce, prepustiti se mislima i osjećajima.... i...... kaj bu pa bu.... Majko.... neki sam dan bio sa ujnom,....da, sa onom koja mi je dosta gorke nanijela u odnosu sa ujakom...sada, sada kada si ti sa svojim bratom.. .sada se sjetila da i ja postojim, treba joj njen „dragi nećak“...zamisli! sada sam postao ne samo nećak već i dragi?! No, ne brini.... nisam joj okrenuo leđa... ima ona i godina i poštujem ih...ali, ne, ne dozvoljavam da se više ni na koji način plete u moj život, ne dozvoljavam i ne želim primiti nikakve savjete...jer, od nje nemam što niti primiti...ali, kako si me i odgojila, bit ću.... u blizini ako nešto zatreba... ne, ne želim sada stvarati nikakve srcedrapajuće odnose s njom..... ne želim biti stalno na raspolaganju...ali, ponekad, može računati na mene..... doduše ne u prevelikim količinama jer mogao bi se popesti joj na glavu ( sjećaš se kad mi je to rekla?) a to...to nikako ne želimo.... mislim da sam sve svoje obveze prema familiji odradio.....jel tako? Dobro, znam...ostaje mi još ispuniti obećanje koje sam i tebi dao..... otić u Beograd i zapaliti svijeću „tvojoj maloj“...ma, naravno da hoću majko...pa i meni je bila draga, volio sam je baš kako se sestrična voli...i da, to ću obećanje, sa ponosom, odraditi ....čini mi se nekako s proljeća kad dobim godišnji, dogovorio sam već sve, najavio se.... nisam....znaš da nisam mogao prije.... imam još onog šašavog bratića kojeg da nema trebalo bi ga izmisliti... pa jesi ti vidla mulca kaj je napravio od „moje očevine“..... stvarno, skidam mu kapu...i, samo da je bliže – uživao bi vikendom kod njega ...ali, nije ni meni loše.. .si vidla kako sam sredio sve na ranču? Sada, konačno.... polako i moja ideja o onom „parkiću“ dolazi na red..... složio sam na papiru sve, pribavio već neke materijale, pripremio neke dijelove, polako počeo raditi...a mostić...e on će na kraju, iako je u glavi već gotov – ali... problem mi je voda .... no, dok to na red dođe... možda i vodovod prođe ili...ili bude mostić iznad „korita“ presušenog potoka... I znam da se sada smješkaš...jer, kad god sam htio s tobom razgovarati o ozbiljnim temama ovako sam vrludao mislima....ali, znaš.... ovaj puta ću osluškivati srce....jer ono zna najbolje... i ne, ni na što neću siliti...niti sebe niti bilo koga....bit će kako biti mora.... Majko, ma koliko godine prolazile, ma koliko se možda i prašine sliježe na slikama... nikada neće izblijediti one koje u srcu nosim . . . na tim slikama i dalje vidim onaj predivan osmjeh, i dalje čitam iz tvojih očiju jesam li previše zabrljo, i dalje me veseli ona tvoja „smijalica“ ali i ona druga, mrka bora, koja je, u to ne sumnjam, nastala dok si pratila moje nestašluke...ali, majko.... tvoje predivne crte lica, mekoća glasa, toplina kojom si zračila zauvijek će ostati uz mene..... često se u zadnje vrijeme prisjetim našeg prvog plesa..... neki sam dan, malo kopajući po starim dnevnicima našao jednu moju pjesmicu koju sam ti, jedne noći kad sam malo „zabrljao“ s izlaskom, podmetnuo u torbu kada si, napokon, pred zoru zaspala....... Oprosti majko Znam, znam da sam opet „probio“ vrijeme Da sam se trebao javiti – nema dileme Ali majko zaigrali smo se strašno A zvati iza ponoći – ma znam da je kasno Sam ću si kaznu dati Ni ti bolje nećeš znati Tjedan dana uz suđe i kuhinju ću prati Da nešto u kući fali – nećeš ni znati Daj, nasmij se bar malo Znam da ti je do mene stalo Znam da brinula si cijele noći Al majko nisam si mogao pomoći I sad se sigurno pitaš što me zadržalo tako Majko, ti znaš da ti nikada ne bi lago Zabrljao sam dobro, znam i sam Čovječe ne ljuti se - zamijenilo mi je noć za dan Znaš da lud sam za tom igrom Znaš da sam tada pod posebnom vibrom Još kad mi padaju suigrači dragi Majko, ne ljuti se – bum se popravil Oprosti majko što neispavana si sada Što na poslu zbog mene puca ti glava Znam da sada sigurno nešto zboriš Al tak ti je to kad kristušeka rodiš Daj, nasmij se barem malo Do tvog mi je osmijeha stalo A ja dajem seniorsku riječ Da ponovit će se ovo....već (volim te, majko!) Sjetio sam se i te noći, tvojih suza, moje uspješne igre...ali i zagrljaja kada si umorna došla s posla... ma, dobro si ti mene prozvala kristušekom.... ali, tvojim najdražim ( moram ti tužiti „mamu“ . . u zadnje vrijeme ne skida joj se taj nadimak s usta.... samo ne znam zakaj joj je to tak leglo....tek sad..pa takav sam oduvijek) Lijepo je malo prelistati po uspomenama, prisjetiti se, ne zaboraviti i.... uvijek izvući ono lijepo, ono drago i toplo.... a s tobom je toga bilo...... a kad nije? Majko, nedostaješ mi....ali, znam, srest ćemo se jednom opet, među zvijezdama..... do tada .... čuvajte se, volite se, radujte se.... Volim te, majko!

- 00:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #