smotani

petak, 24.06.2011.

neplanirano ali ugodno :)

Trebao je ovo biti.... produženi vikend na moru..... trebao je.... zamisao je bila takva, no, ponekad nejde sve kako smo htjeli, zamislili... Kako je ovo bio jedini izgledni trenutak da se ovo ljeto uputim malo prema plavom Jadranu a da ostanem dulje od jednoga dana, tako sam sve snage usmjerio na to da danas ne moram, barem fizički, biti na poslu... druga opcija je, naravno, ranč ... gdje bi, bez obzira na nedostatak mora i kupanja, napunio baterije i bio koristan svome tijelu.... no... U ponedjeljak, konačno, definiramo da ja neću dežurati već „mama“ a je nam izbor...ili ona ili ja...... a kako smo oboje „đentlmeni“, ona pušta mene, ja nju ... morao je neko „presuditi“..a to je bila igra „par nepar“....oduvijek sam se volio igrati... dakle, iako totalno iznenađen, u glavi sam počeo razmišljati... hm, bit će gužve na cesti, vruće je, ko će taj put izdržati, nije li bolje da odem do ranča... i dok sam se tako dvoumio prekinuo me telefonski poziv „stari, ukočena sam.....“ Tako je započeo moj prvi dio produženog vikenda.... frendica, spominjao sam je ovdje, koja je uvijek uz mene kad je najpotrebnije, koja je moje rame ali i stup u nekim situacijama, savjetnik ali i veliki kritičar, ostala je ukočena i sama. Mama joj je izvan grada i planira hitan povratak, ali do tada.... Stigao sam poslije posla i imao što vidjeti... naravno, srećom da imamo ključeve od stana (međusobno) jer ne znam kako bi mi otvorila vrata.... doveli ili bolje rečeno, donijeli su je s posla....naravno da sam se prvo dobro našalio na njen račun jer baš ona, uvijek ima meni za reć da se ne pazim, zašto dižem teško, zašto ovako..... a sama, sama je propustila taj dio pažnje posvetiti sebi.... no, kada sam uz njen smijeh vidio i suze shvatio sam da opako boli.... organizirao sam injekcije, tabletice, i naravno, pokazao da i ja mogu nju njegovati kad zatreba a ne samo ona mene...pa zato postoje „braća“....iako ne rođena...ali braća po životu..... tek nakon nekog razgovora shvatio sam da nije stigla ni jesti u toku dana....a bila je večer..... brzo sam glavu zabio u frižider i složio papicu za okrjepu.... i, naravno, ostao prespavati.... navečer je njezina mama javila da nema šanse slijedeći dan stići jer...nema karata – pa da, produženi vikend, svi putuju.... vrlo oprezno i sa strahom me pitala za moje planove...a oni su bili jednostavni – u utorak moram na posao, ali, sve ću joj pripremiti na dohvat ruke...i ne, ne brinite... dok se vi ne pojavite ja ću biti uz malu.... ni dlaka joj s glave neće pasti, ništa joj neće faliti.....a vjerojatno ću joj i dosaditi.... I tako sam se, u utorak, poslije posla, ulogorio kod nje.... konačno smo našli vremena i za naše razgovore kojima uvijek neko želi „kumovati“.... a sada smo imali svoj mir.... doznao sam štošta i o nekim njenim dogodovštinama, ali i ona o mojim.... nazdravili smo čašom mineralne za moj posao.....i dobro raspravili o nekim životnim situacijama.... uvijek sam želio imati sestru ... i, ona je, ona je seka po mojoj mjeri – iako, moram priznati, njene kritike nekad ne mogu ni čut koliko su oštre...ali, ono što najviše cijenim i volim kod nje.... upravo je iskrenost i otvorenost... a s njom me je uvijek dovela do neke ceste .... zadnji hod i pad baš nije shvatila, ali, kao onu lutkicu, vratila me je ponovo na put.... život ide dalje.... i ide ... znam Jučer je, navečer, stigla i mama ... a ne, neću reći konačno jer mi je baš odgovaralo nekome eksperimentalno kuhati, nekoga nasmijavati, ali i biti pri ruci u svakom trenutku.... i, bio sam presretan jutros, kada je, makar na par sekundi, makar i uz moju pomoć, sjela na krevet.... to...to je veliki napredak..... nakon „primopredaje“ naše „maze“ uputio sam se doma.... Kako mi se malo poremetio „radni ritam“ imam neke zaostatke i, odlučio sam, ostatak vikenda provesti doma.... jer, veza na ranču mi stalno puca a neke stvari, ma koliko još bio tu, moram odraditi.... Kako god bilo, ipak sam se malo odmorio.... od utorka nisam bio za kompom (to je dokaz da ipak nisam ovisnik ) – pa nepristojno je u gostima raditi...a i, imao sam druge, ozbiljnije, zadatke – iako, moram priznati, mala je puno bolji bolesnik od mene..... nije uopće zahtjevna, naprotiv.... Možda neobično proveden dio produženog vikenda...ali meni je donio neko smirenje koje mi je trebalo, razgovor sa bliskom osobom pred kojom, sve i da hoću nešto sakriti, ne mogu...jer...čita me kao otvorenu knjigu.... pomalo otvorenih očiju iako nejasnih zaključaka (tako uvijek završimo ozbiljne razgovore) idem u susret novom danu...., iznutra povrijeđen, ali.... izvana nasmijan..... život uči...a Smotani nikad da nauči....ali, neke lekcije, iskreno, više niti ne želim učiti..... pa nisam jedini koji je preskako gradivo u životu....a doista, doista nisam više spreman na sebi okušati se nekim „životnim lekcijama“... A tebi draga Ea želim brzi oporavak..... i da, uskoro, za posebnu prigodu, zaplešemo i mi ( ma i sa štapom ak treba...) a na more....pa stignemo

- 19:30 - Komentari (38) - Isprintaj - #