Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
subota, 15.01.2011.
sve po špagi :)
Što reći? Krenulo je s osmjehom, veselo i pobjednički... sve po špagi - dobro, ne baš sve, ali o tome nećemo.....
Od cijelog tjedna koji je bio svakakav, strkovit, frkovit i buran, sa obaranjem rekorda u brzom tipkanju, brzom šaltanju misli ali i nekim mojim govorničkim sposobnostima kojima sam se i sam iznenadio, nekako.... najviše sam zapamtio sami kraj tjedna. Sve ono prije neću ni pamtiti, nego, petak – kao neku malu krunu napornog tjedna kada sam, a moram se pohvaliti, dobio puno odobravanje nadređenih i uz njihovu podršku i mi... idemo do kraja – ma gdje i kakav on bio.
Sportske radosti počele su, jučer, na samom kolegiju kada sam primio poruku da je Ivica nakon spusta peti – joj, joj.... ne smijem se radovati jer – poruka je službena, kao mudro čitam i koncentriram se da ne zaurlam od sreće – peto mjesto sam samo u snu priželjkivao za kombinaciju .... srećom, do slaloma je sastančenje bilo gotovo, ali, naravno, nisam mogao pratiti na portalu vijesti..no, čulo se, pročulo, i... znao sam da je ovaj petak pravi ... BRAVO IVICE! Same gas ......
požurio sam sve odraditi ne bi li stigao na tekmu...rukometnu, naravno. Od parkinga sam, nakon sto let, potrčao – sretne me suseda i pita „kaj se pripetilo? Frka neka?“ „je, je – velika – miša mu, kasnim na tekmu!“ –zakasnio sam na himnu i prvih par minuta igre... porušio speglani veš dok sam u letu, još u jakni i cokulama, palio televizor, ali, još veći šok bio je rezultat koji sam vidio 3:0 za Rumunjsku.... bacio sam jaknu na pod ( fulao fotelju) stajao skamenjen pred TV i gledao u nevjerici. Dobro, stigao sam na prvi gol naših .. ali.... prestajao sam tako skoro cijelo poluvrijeme – ljutio se ali i divio protivničkom golmanu, skakao, divljao – ma sve što uz strastvenu tekmu ide ...
U pauzi sam, konačno se, raskomotio – na brzaka uzeo klopu i bacio koju mrvicu u sebe – jer, počeo je nastavak – a nije preporučljivo bilo što držati u rukama jer ... nekontrolirano poleti..... kako se tekma bližila kraju malo je popuštao i moj grč .... dobro je, prva pobjeda je tu...idemo dalje – jednu po jednu po jednu pobjedu....¸Hvala Vam Kauboji
Umor me ipak, oko dva po ponoći, svladao – pa, bilo je i vrijeme – mislim da sam zaspao..... jutros nova jurnjava – po očale, malo do Mola – ne, ne Inskog ... i, naravno, nisam stigao na Ivicu ali, na vrijeme sam informiran .. u povratku svratio kod kumice i juriš doma. Da juriš?! No, kako god, ispunjen sam srećom i veseljem. Što zbog dobrih rezultata na poslu, to i zbog danas uspješno odrađenih zadataka.
Sutra – opet sportski dan – skijanje – cure i dečki – i, navečer....rukomet. Imam, imam još noktića – ostalo je ....
Malo slikica i podrške sa tekme...za dalje...do kraja!
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )