smotani
utorak, 21.09.2010.
Magle ...
|
Počelo je.... Ne volim jutarnje magle. Kad pogledam kroz prozor i ne vidim ništa, cijeli mi je dan – na krivo. No, dok sam krenuo na posao i vrijeme je progledalo, sunce provirivalo... Jesen je naglo i hrabro zakoračila.    Hladnoća koja me prostrelila do najsitnije košćice – ko mi kriv što mislim da je baš vrijeme za laganu traper jaknu – podsjetila me da pitam: kad će grijanjeeeee??? Nevjerojatno je kak uvijek nađu nekih 0.02 stupnja da ne puste grijanje ... i, nikad mi to sa tzv. centralnim, neće biti jasno – zašto se i ono ne može regulirati npr. dnevno – već moraš čekati toplanu da regulira za cijelu zgradu, najaviti se, pa kad dođeš na red – a kad dođeš na red vani je ili +20 ili 0 i ono što si najavio ne da nije primjereno nego je smješno. Vidim ja da se moj mali mozak ipak zagrijao...  Cijeli dan smo pratili stanje vodostaja, nizvodno od Grada, jer, kolegica nam je ostala «odsječena» - htjeli smo pomoći, ali, u ovom trenutku smo bili suvišni – ali, uskoro, spremamo akciju ... ma znam da sada sigurno ne čitaš ovo jer ti nije ni do čega, ali, znaj draga, nećemo te iznevjeriti  Negdje iza podneva osmijeh mi se popravio na broj 1650 ( ne znam hoćete li povezati moje osmijehe s trenutkom kada sam ih počeo brojiti...ali, jednom ću sigurno odati «tajnu»),,, čak ni povečanje cijene goriva me nije oneraspoložilo – jer, danima već ponavljam omiljene stihove moje majke...  da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu." Iako sam, naravno, ostao malo duže na poslu nisam mogao ne prošetati do nasipa i uživo vidjeti stanje.... i, poželjeti svima nizvodno da se i kod njih voda počne povlačiti kao i ovdje....    Poneke, zaostale bare, lijepo su «igralište» za klince – nešto prije nego sam sliknuo dva mališana su isprobavala svoje gumene čižmice – siguran sam da će se majke veseliti   Draga Josipa, pjesma je prekrasna, ali, ja se ipak nadam ... .da nije baš sve tako.... maglovito  |
- 21:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||