smotani
nedjelja, 19.09.2010.
u iščekivanju vodenog vala....
|
Vikend mi se cijeli poremetio. Od svega planiranog jedino što sam donekle napravio je posao za firmu. A mogao sam i bez toga. Vrijeme mi nije dozvolilo da se malo prošpanciram, ne – ne po špancir već po rujanfestu. Nadam se da će se vrijeme malo smiriti i da će i za to biti prilike... Jučer, na «prijevaru» me punica dovukla sebi. Znala je da na ručak ne bi došao pa se, po ne znam koji puta, poslužila «lukavstvom» i, naravno, kao i uvijek natrpala hrane kao da njen «sinek» nema kaj za jesti. Ali, hvala Vam punice, juha mi je danas došla ko melem na smrznutu dušu.  I tako, jučer dok sam, usput, obavio i neke stvari, prelazim Savu i imam što vidjeti.... u petak je još bila u svom koritu – a jučer – skoro me šlag trefil kad sam vidio koliko je narasla. Istina, danima već kiša mrsi sve planove – ali nisam očekivao ovakav vodostaj. Još kad sam ćuo da val tek dolazi........ Jutros, odmah sam pohrlio proviriti kako stvari stoje – slika puno lošija od jučer, ali, obzirom na informaciju da vodeni val tek stiže, nimalo optimistično  Stala je i kiša, odlučio sam u popodnevnim satima ( za kada su najavili val iz Slovenije) malo prošetati po nasipu. No, prije odlaska, nešto prije tri popodne, prekinula me tutnjava helikoptera. No, kako je brujanje trajalo i trajalo, shvatio sam da se ne radi o preletu –ovaj prizor nije bilo nimalo lijepo vidjeti – još da je vježba...iako se slabo vidi – daleko je, ali, čini mi se kao da je neko uspješno izvučen iz Save... i da, u vijestima sam čuo da je u zadnji čas spašen muškarac iz noćnog kluba uz Savu... Spuštanje specijalca  izvlačenje spašenog   I, konačno sam malo krenuo u obilazak nasipa.... još se nisam ni do kraja uspeo kad mi je dah oduzeo impozantan pogled  došao sam do kraja nasipa – ukazala mi se široka Sava kakvu viđamo samo za većih oborina   vidio sam da ima «još mjesta» za val koji se očekuje, ali, upalo mi je u oči mjesto gdje sam se sa frendom skrivao kad smo, ko klinci, propušili.....  i dok će nasip, vjerujem, izdržati val koji se očekuje iza 20 sati, pitam se kako će ujutro izgledati ovaj predivan dječji parkić  bacio sam još jedan pogled, nizvodno.... poželio sreću i ne probijanje nasipa stanovnicima uz rijeku  a kako je izgledala akcija spašavanja našao sam na dnevnik.hr - razumijem da čovjek teško napušta svoje, ali, pitam se da li je ljudski život, da li su ljudski životi vrijedni takvog rizika. Hvala spasitelju, ali i gospodinu koji je, u zadnji čas ipak krenuo.... do zadnjega, čuvao je svoje i nadao se..... dodatak: ne znam, ali, vjerujte, ja nisam zabranio komentiranje..... izgleda da sam opet spam  nisam već dugo bio ..... |
- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||