smotani
srijeda, 08.09.2010.
majko...
|
...... Prolaze godine – sutra brojimo osam godina od našeg rastanka. Nevjerojatno je koliko je to puno, a opet, tako malo.... puno za sve što me snašlo – znaš – govorio sam ti o tome, a malo za oporaviti dušu, tijelo, misli.... pomislio sam sada i na Sanju – i njoj je uskoro ista godišnjica – kao da ste obadvije odlučile napustiti me kada nam je bilo najljepše... U posljednje vrijeme pokušavam izvući pouku .. da li ste mislile da sam dovoljno snažan za izdržati to? Da li ste mislile da je bolje, ako se već mora dogoditi, da to bude u tako kratkom vremenu? Ma, znam...znam da niste ništa mislile, znam da je tako u nekim knjigama bilo zapisano..... Znaš li majko da mi se čini da sam te neku noć sanjao? Često se sjetim one tvoje čuvene, kad god bi zapeo u nečemu, „mali, kad ti vritnjak opalim sve bu ti jasno..:“ i neku noć kao da sam vidio tvoje lice kako mi se smiješi i da...kao da sam osjetio taj tvoj vritnjak... znam, znam da mi se smijete gore i da vjerojatno „šizite“ kakva sam budala...ali, majko .. pa ti me bar poznaš, bar ti znaš kako je tvoj ljubimac kompliciran u nekim životnim situacijama.... Znam, čuo sam te, ne viči na mene.... znam da mi niko neće ništa servirati...ali, majko, volio bih...volio bih kada bi ja nekome mogao servirati...makar kavu.... Znaš, znaš ti dobro što mislim... Jesam li ti dovoljno jasno rekao koliko volim s tobom razgovarati? Jesam li ti rekao koliko mi nedostaju ovi naši razgovori, tvoj smijeh, tvoje čuđenje i nevjerica? Koliko mi nedostaješ ti, tvoja ljubav? Znaš, čini mi se da mi iz dana u dan nedostaješ sve više...a opet, znam, znam da sve lakše podnosim naš rastanak – da li zato što se bliži naš ponovni susret? Ne znam, ali znam da se u posljednje vrijeme sjećam i prisjećam samo lijepih dana, tvoga smijeha, tvojih iznenađujućih „odluka“, tvog predivnog glasa kada si zapjevala...i da, osjetim te ponekad kako kao labud prozujiš stanom...kao da si u zanosnom plesu uz glazbu koju si toliko voljela...... Majko, znam da pratiš svaki moj korak, znam da još nisam zabrljao . barem ne do te mjere da me dođeš povlačiti za noge, (vidiš kako sam to zapamtio i kako pazim...) ali... nedostaješ mi... jako mi nedostaješ... da mi je samo s tobom porazgovarati na pet minuta – iako, mislim da znam što bi mi rekla..ali, lijepo je iz tvojih usta bilo čuti i „magarac jedan...“ nedostaju mi naše šale, naša druženja, tvoj izraz lica kada si znala isprobati moje kulinarske eksperimente – Bože, na što sve majke nisu spremne... trebalo je imati hrabrosti i dovoljno antitetanusa u sebi kada si probala moja prva jela..... bilo je strašno...ali, ti si jednim smirenim glasom kakvog samo majke mogu imati, mirno i staloženo rekla – „previše...puno previše soli i... molim te vode“ „sine, ovo si.... zapalio!...“....“a ovo je ....?“ i onaj tvoj predivan upitan pogled....preživjela si... a ja sam uz tebe uživao savladavati vještinu kuhanja, i najveći mi je gušt bio, kada sam se odselio, pozvati te na Nedjeljni ručak. Znaš li majko da sam, nemali broj puta, Nedjeljom radio ručak za „sve“ .. u početku mi je to bilo normalno – nisam znao kako može proći nedjelja bez vas...danas... danas je to rjeđe – ipak vrijeme čini svoje... Majko, iako sam sate i sate razgovarao s tobom još uvijek nisam osjetio onaj vritnjak – htio bih majko, makar u snu, čuti tvoj glas, čuti tvoj savjet... treba mi, i, ti to znaš...... volio bi da mi osvijetliš put – jer siguran sam ti odozgo bolje vidiš, znaš kojim putem ću najbrže stići.... ti sve znaš majko – zato, molim te, kao i do sada – vodi ovog svog, pomalo pogubljenog sina, u barem ovoj vožnji...samo to... ostalo ću, valjda ja nekako odvesti, ali, noge su mi nekako teške, korak kratak...ili, ili sam totalno otpisan......? Nisam li majko održao obećanje od prošle godine? Jesam .. .eto vidiš...ali, ne znači da mi jedan vritnjak ne bi dobro došao kao poticaj.... Majko, ljubav kojom si me podizala, kojom si bdjela u mom životu ostavila je traga.... nisam, barem se nadam da nisam, iznevjerio sva ona načela kojima si me učila, nisam osramotio tebe koja si me tako teško podigla, odgojila, školovala..... ali, iznevjerio sam ljubav ... to znam.... ipak, nisam je pronevjerio – nadam se da me ipak negdje čeka, da ću imati prilike ljubav kojoj si me učila, darovati kao što si je i ti darovala meni.. ma ne, nisam mislio na roditeljsku ljubav...nego ljubav kao ljubav.... Siguran sam da se sada smiješ ko „luda“ jer točno znaš u kojoj je fazi tvoj sin kad ovako petlja.... ali, majke sve vide sve znaju – nikada pred vama ništa niti možemo ali niti želimo sakriti.... eh, da si mi sada tu...... samo da ti pogledam u oči znao bi što mi je činiti..... ma, kakva si...ti bi učinila..... Sjetio sam se sada kako si davno „disala“ za mene......... i pronašao te misli.... (možeš vjerovati da sam našao?) Majčina ljubav Kada sam pogledao tvoje oči Nisam se plašio niti grmljavine niti noći Tvoja ruka kojom si me nježno noću budila Odagnala je sve misli koje su me vodile – put ludila Satima si uz krevet moj probdjela Noćima te moja bol boljela Znojno si čelo mi brisala Ti si za mene, majko, disala Mjesecima si moja duša ranjena bila Mjesecima si zabrinute suze krila A ja, ja mjesecima nisam znao Da nisam sam u sobi spavao Da na stolici si sa mnom čekala zoru Čekala da boli u srcu prođu Razgovarali smo satima o svemu Majko uvijek si znala pogoditi temu No, ove ratne, teško je bilo o njima pričati Teško je bilo bol i suze skrivati Ali, terapija koju si mi dala Samo bi majka tako znala I da nije bilo tvojih misli i suza Ko zna kako bi završila moja tuga I danas, kad sjetim se godina teških Uvijek mi misao na naš razgovor poleti Hvala ti majko što čuvala si me i tada Hvala i Bogu jer trebala ti je snaga Objasniti sinu zašto više ne kucaju srca mlada Objasniti kakva je to pravda... Hvala ti majko za život koji si mi dala Poljubac majko – tek mala je pažnja Jedino, obećat ću ti majko draga da vodilja bit će mi – životna pravda... (ovu sam pjesmu poklonio majci, davne 1996. nakon što me je mjesecima „vraćala u život“, „brisala tužne i ružne slike“......) Želja mi je sutra pokucati ti na vrata, zapaliti jednu s tobom, ispričati ti jedan dobar (malo prosti) vic...ali, noga me sve jače „kolje“ i nisam baš siguran hoću li uspjeti uspeti se uz brijeg...no, ipak , znam, znam majko da ću smirenog srca i ispunjene duše svakoga dana, sa osmjehom, sjećati se tebe......sve do ponovnog susreta..... „....visoko gore med zvezdami Još moja mati nad menom bdi....“ Volim te, majko....... P.S. i... majko, molim te, nemoj plakati – ove suze koje mi šalješ s neba shvatit ću kao radosnice – za budućnost – može? |
- 21:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||