......
Prolaze godine – sutra brojimo osam godina od našeg rastanka. Nevjerojatno je koliko je to puno, a opet, tako malo.... puno za sve što me snašlo – znaš – govorio sam ti o tome, a malo za oporaviti dušu, tijelo, misli.... pomislio sam sada i na Sanju – i njoj je uskoro ista godišnjica – kao da ste obadvije odlučile napustiti me kada nam je bilo najljepše... U posljednje vrijeme pokušavam izvući pouku .. da li ste mislile da sam dovoljno snažan za izdržati to? Da li ste mislile da je bolje, ako se već mora dogoditi, da to bude u tako kratkom vremenu? Ma, znam...znam da niste ništa mislile, znam da je tako u nekim knjigama bilo zapisano.....
Znaš li majko da mi se čini da sam te neku noć sanjao? Često se sjetim one tvoje čuvene, kad god bi zapeo u nečemu, „mali, kad ti vritnjak opalim sve bu ti jasno..:“ i neku noć kao da sam vidio tvoje lice kako mi se smiješi i da...kao da sam osjetio taj tvoj vritnjak... znam, znam da mi se smijete gore i da vjerojatno „šizite“ kakva sam budala...ali, majko .. pa ti me bar poznaš, bar ti znaš kako je tvoj ljubimac kompliciran u nekim životnim situacijama.... Znam, čuo sam te, ne viči na mene.... znam da mi niko neće ništa servirati...ali, majko, volio bih...volio bih kada bi ja nekome mogao servirati...makar kavu.... Znaš, znaš ti dobro što mislim...
Jesam li ti dovoljno jasno rekao koliko volim s tobom razgovarati? Jesam li ti rekao koliko mi nedostaju ovi naši razgovori, tvoj smijeh, tvoje čuđenje i nevjerica? Koliko mi nedostaješ ti, tvoja ljubav? Znaš, čini mi se da mi iz dana u dan nedostaješ sve više...a opet, znam, znam da sve lakše podnosim naš rastanak – da li zato što se bliži naš ponovni susret? Ne znam, ali znam da se u posljednje vrijeme sjećam i prisjećam samo lijepih dana, tvoga smijeha, tvojih iznenađujućih „odluka“, tvog predivnog glasa kada si zapjevala...i da, osjetim te ponekad kako kao labud prozujiš stanom...kao da si u zanosnom plesu uz glazbu koju si toliko voljela......
Majko, znam da pratiš svaki moj korak, znam da još nisam zabrljao . barem ne do te mjere da me dođeš povlačiti za noge, (vidiš kako sam to zapamtio i kako pazim...) ali... nedostaješ mi... jako mi nedostaješ... da mi je samo s tobom porazgovarati na pet minuta – iako, mislim da znam što bi mi rekla..ali, lijepo je iz tvojih usta bilo čuti i „magarac jedan...“ nedostaju mi naše šale, naša druženja, tvoj izraz lica kada si znala isprobati moje kulinarske eksperimente – Bože, na što sve majke nisu spremne... trebalo je imati hrabrosti i dovoljno antitetanusa u sebi kada si probala moja prva jela..... bilo je strašno...ali, ti si jednim smirenim glasom kakvog samo majke mogu imati, mirno i staloženo rekla – „previše...puno previše soli i... molim te vode“ „sine, ovo si.... zapalio!...“....“a ovo je ....?“ i onaj tvoj predivan upitan pogled....preživjela si... a ja sam uz tebe uživao savladavati vještinu kuhanja, i najveći mi je gušt bio, kada sam se odselio, pozvati te na Nedjeljni ručak. Znaš li majko da sam, nemali broj puta, Nedjeljom radio ručak za „sve“ .. u početku mi je to bilo normalno – nisam znao kako može proći nedjelja bez vas...danas... danas je to rjeđe – ipak vrijeme čini svoje...
Majko, iako sam sate i sate razgovarao s tobom još uvijek nisam osjetio onaj vritnjak – htio bih majko, makar u snu, čuti tvoj glas, čuti tvoj savjet... treba mi, i, ti to znaš...... volio bi da mi osvijetliš put – jer siguran sam ti odozgo bolje vidiš, znaš kojim putem ću najbrže stići.... ti sve znaš majko – zato, molim te, kao i do sada – vodi ovog svog, pomalo pogubljenog sina, u barem ovoj vožnji...samo to... ostalo ću, valjda ja nekako odvesti, ali, noge su mi nekako teške, korak kratak...ili, ili sam totalno otpisan......?
Nisam li majko održao obećanje od prošle godine? Jesam .. .eto vidiš...ali, ne znači da mi jedan vritnjak ne bi dobro došao kao poticaj....
Majko, ljubav kojom si me podizala, kojom si bdjela u mom životu ostavila je traga.... nisam, barem se nadam da nisam, iznevjerio sva ona načela kojima si me učila, nisam osramotio tebe koja si me tako teško podigla, odgojila, školovala..... ali, iznevjerio sam ljubav ... to znam.... ipak, nisam je pronevjerio – nadam se da me ipak negdje čeka, da ću imati prilike ljubav kojoj si me učila, darovati kao što si je i ti darovala meni.. ma ne, nisam mislio na roditeljsku ljubav...nego ljubav kao ljubav....
Siguran sam da se sada smiješ ko „luda“ jer točno znaš u kojoj je fazi tvoj sin kad ovako petlja.... ali, majke sve vide sve znaju – nikada pred vama ništa niti možemo ali niti želimo sakriti.... eh, da si mi sada tu...... samo da ti pogledam u oči znao bi što mi je činiti..... ma, kakva si...ti bi učinila.....
Sjetio sam se sada kako si davno „disala“ za mene......... i pronašao te misli.... (možeš vjerovati da sam našao?)
Majčina ljubav
Kada sam pogledao tvoje oči
Nisam se plašio niti grmljavine niti noći
Tvoja ruka kojom si me nježno noću budila
Odagnala je sve misli koje su me vodile – put ludila
Satima si uz krevet moj probdjela
Noćima te moja bol boljela
Znojno si čelo mi brisala
Ti si za mene, majko, disala
Mjesecima si moja duša ranjena bila
Mjesecima si zabrinute suze krila
A ja, ja mjesecima nisam znao
Da nisam sam u sobi spavao
Da na stolici si sa mnom čekala zoru
Čekala da boli u srcu prođu
Razgovarali smo satima o svemu
Majko uvijek si znala pogoditi temu
No, ove ratne, teško je bilo o njima pričati
Teško je bilo bol i suze skrivati
Ali, terapija koju si mi dala
Samo bi majka tako znala
I da nije bilo tvojih misli i suza
Ko zna kako bi završila moja tuga
I danas, kad sjetim se godina teških
Uvijek mi misao na naš razgovor poleti
Hvala ti majko što čuvala si me i tada
Hvala i Bogu jer trebala ti je snaga
Objasniti sinu zašto više ne kucaju srca mlada
Objasniti kakva je to pravda...
Hvala ti majko za život koji si mi dala
Poljubac majko – tek mala je pažnja
Jedino, obećat ću ti majko draga
da vodilja bit će mi – životna pravda...
(ovu sam pjesmu poklonio majci, davne 1996. nakon što me je mjesecima „vraćala u život“, „brisala tužne i ružne slike“......)
Želja mi je sutra pokucati ti na vrata, zapaliti jednu s tobom, ispričati ti jedan dobar (malo prosti) vic...ali, noga me sve jače „kolje“ i nisam baš siguran hoću li uspjeti uspeti se uz brijeg...no, ipak , znam, znam majko da ću smirenog srca i ispunjene duše svakoga dana, sa osmjehom, sjećati se tebe......sve do ponovnog susreta.....
„....visoko gore med zvezdami
Još moja mati nad menom bdi....“
Volim te, majko.......
P.S. i... majko, molim te, nemoj plakati – ove suze koje mi šalješ s neba shvatit ću kao radosnice – za budućnost – može?
Post je objavljen 08.09.2010. u 21:00 sati.