smotani
nedjelja, 20.12.2009.
Sve je bijelo...
|
Zabijelilo je. I vrijeme je na strani Blagdana – iako, prognoze baš i nisu bajne.... nisam siguran da ćemo imati bijeli..ali, Božić ćemo svakako imati. Barem kratko druženje, ručak i toplina sa najmilijima, sa dragim prijateljima.... Nekako, ove godine mi se loše piše u svakom, vremenskom, pogledu. Godišnji su obustavljeni i znamo da nas čeka vraški posao. Svjesni smo svojih obveza pa to i ne prihvaćamo preteško ( hm...). Kako god, duh Božića ipak je prisutan. Ako ništa drugo, opet sam radio svoje poznate «napolitanke» - već su mi cure mozak ispile pa sam se ovaj vikend potrudio. Naravno drage moje, za uzvrat očekujem, kao i svake godine od rum kuglica do vanili kiflica...  Subota je bila rezervirana za malo dulje spavanje i moju majstoriju od kolača  A nedjelja za lagani odmor, malo prčkanje po nekim papirima, i.. čišćenje snijega sa limenog ljubimca – treba ga pripremiti sutra za posao (naravno, prvo sam malo pogrebao po staklu da provjerim je li moj)   Ovi dani kao da su predodređeni za neki muving a dobro se sjećam djetinjstva – bilo je vremena za sve, tada sam češće boravio sa majkom, osjećao se duh Blagdana, osjećala se jedna posebna toplina. Nekako, čini mi se da se to danas pogubilo – svi nekud jurcamo, nema one topline već mi se svelo na neko nadmetanje. Srećom pa još nisam pokleknuo – možda zbog okolnosti, možda zbog sebe samoga...možda...... no, miris prženih lješnjaka koji se širio stanom podsjetio me na lijepe dane, podsjetio me na tu toplinu... Neka i ova posljednja nedjelja Adventa bude ispunjena toplinom u Vašim domovima, neka Božićni blagdani proteknu u ljubavi i miru. Radujmo se zajedno i provedimo lijepe trenutke u krugu obitelji, najmilijih.... Sretan Vam i blagoslovljen Božić.   i, unaprijed oprostite što možda neću stići svima, ponaosob, doći u čestitare... |
- 15:20 - Komentari (74) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||