smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

petak, 13.11.2009.

I dalje u kvaru :(

Kako vrijeme brzo prolazi....

Konačno sam se na zaobilazni način domogao neta u slobodno vrijeme (na radnom mjestu) – na kratko, ali ipak dovoljno da se malo oglasim... Nedostaje mi je ovaj moj mali prostor, nedostajete mi Vi ali i posjeti Vašim domovima... no, nadam se da ću uskoro otkloniti sve prepreke i ponovno boraviti u ovom prostoru vrijeme koje želim posvetiti Vama, svojim mislima, malom opuštanju. Čuo sam u jednoj emisiji da je to fantastični lijek za borbu protiv stresa, za opuštanje od ove napetosti kojoj smo svi izloženi.
Vrijeme koje je proteklo ko u nekom filmu ispunilo mi je dane do te mjere da nerijetko nisam uspio ni pošteno jesti – ali, nisam bio gladan, nisam se uspio posvetiti nekim svojim aktivnostima po prekapanju nekih ladica – ali, nisam ih zapustio – ali vrijeme u kojem sam doživio i neke velike preokrete – doduše za sada – na poslu. Sjećate se mojih stalnih kukanja o atmosferi, jadikovki o svemu i svačemu? E pa, sa radošću mogu utvrditi da se puno....puno toga promijenilo. sretan Čini se da su naši bossovi shvatili kako su međuljudski odnosi bitan preduvjet kvalitetnog obavljanja poslova, jedne zdrave radne atmosfere u kojoj ništa ne predstavlja problem i sve se da na neki način riješiti na sveopće zadovoljstvo. Istina, još uvijek svi sumnjičavo gledaju na te promjene, još uvijek nema onog pravog opuštanja, još uvijek je većina na oprezu.. ali, ne i naša grupica koja se, niti u jednom trenutku, nije mijenjala.... nekako mi se čini, a mislim da sam to jednom i tu rekao, da smo mi ostali ko posljednji mohikanci koji ne odustaju od ideje zajedništva, smijeha ali i maksimalnog angažiranja u svakom trenutku. I lijepo je kada sada nismo usamljeni, kada se ponekad začuje i smijeh i iz drugih soba, kada je komunikacija sa dojučerašnjim „neprijateljima“ postala nekako toplija, normalnija, ljudskija...... moram se pohvaliti da smo imali organizirano i druženje uz iće i piće ali i uz ples, smijeh, otvoreni razgovor... bilo je lijepo vidjeti da nismo kamenog srca, da ima te topline u nama .. samo... samo su pojedinci nastojali to ubiti u nama – ali, ipak većina pobjeđuje, ipak se ljudsko srce ne može ali i ne smije zamrznuti po nečijim suludim naredbama.... i, jadno je bilo gledati te pojedince kako se pokušavaju uklopiti u ovo „razulareno“ društvo... no, to nije moj problem...
Ovo je vrijeme kada je trebalo biti malo zatišje pred buru što se posla tiče, no, guzda je ugurao neke dodatne zahvate koje smo, istini za volju, jako dugo čekali. Zahvati na programima – informatičke naravi, koji od svih nas traže maksimalnu angažiranost ali i koncentriranost – jer, ako u temeljima nešto propustimo.... nema plakanja kad se sruši peti kat i sve ode u nepovrat. Istina, navikli smo da padaju balkoni.... no, mi to nećemo dopustiti! I tako nam vrijeme kroje neki drugi ljudi s kojima surađujemo, ali, koji uz maksimalno uvažavanje naših „zahtjeva“ i potreba, polako ali sigurno, postaju dio našeg tima – a ko bi ovakvim smotancima odolio? zubo
S nestrpljenjem očekujem razgovor sa bossom oko svog godišnjeg... obećao mi ga je, ali je onako šarmerski, u prolazu dodao.. „ma izgledaš mi tako svježe....puno bolje nego ljetos..“ hm.. .bolje da na glas ne kažem što sam mu htio odgovoriti... cool
Moram, u svakom slučaju, na glas reći, da sam dobro ( boss ne čita ovo pa nema brige) i da se, uz normalnu povremenu iscrpljenost, osjećam dobro. Bol u ruci koja se pojavila i koja je dala određeni signal za uzbunu ( ne, ne meni – samo mom doku..wink) polako popušta i izgleda da sam je ipak „samo“ istegnuo ( bolje da Vam ne kažem kako jer ćete mi se smijati i reći da sam razmaženi motorizirani klipan) .. pretrage koje sam krenuo raditi završile su samo na nalazu krvi jer... zbog virusa nove gripe dok je preporučio da se ne pojavljujem neko vrijeme – e baš mu hvala... ali, iščitao je neke popravljene vrijednosti koje pripisuje redovitijem pijenju lijekova ( gle ga, nikad nije zadovoljan!dead ) ali i neke zbog kojih mu se one tri dlake na glavi odmah natapiraju.... masnoće.. .a dok, gle, lijepo sam ti rekao, nisam stigao pametnije jesti – ali, obećao sam – popravit ću se!yes

Kao i svima, i meni ove dane ponekad kad stignem do TV , mrak na oči padne od poplave Predsjedničkih kandidata... svaki dan složim po koji novi stih... mogao bi se nastaviti na prethodni post.. .sram me je koliko je obezvrijeđena ova institucija Predsjednika države – ali, neću o politici – barem ne ozbiljno. Kada moja poema o Predsjedničkim kandidatima bude u nekom čitljivom izdanju podijelit ću dio s Vama – samo kroz šalu jer jednostavno više ne znam kako ozbiljno ovu lakrdiju shvatiti? I ne želim – ozbiljnost ću ostaviti za posao, svoj život, neke pametnije stvari..belj
I, odmah mi je i raspoloženje bolje čim sam na nebu ugledao... sunce – ma nema te stvari, loših misli, koje ova predivna svjetlost ne može obasjati..... osim možda ove....eek

Image Hosted by ImageShack.us



Ups.. .ali ja imam kartu za zelenu zonu---- ček da se preparkiram...

Image Hosted by ImageShack.us


Sad kad sam se preparkirao, vrijeme je da nastavim raditi... a preko vikenda, nadam se i vjerujem, posložit ću i doma čudo od neta....

A Vi koji ćete se malo opustiti za Martinje nemojte biti «nakrivo» ( kako mene vidi moj prijatelj Slavonac) party




Hvala Vam svima na komentarima na prethodnom postu na koje ću se osvrnuti čim složim vezu sa svijetom


- 16:46 - Komentari (37) - Isprintaj - #

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....