Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
srijeda, 26.08.2009.
i dalje, isto :)
Sredina tjedna.. srijeda. Sjećam se da je majka uvijek govorila da velike stvari treba započinjati srijedom, pa sam i ja odlučio nastaviti generalku.... a je mi velika stvar. I sada, u maloj pauzi od znoja lica svoga – nije ni čudo, na balkonu je paklenih 38 (aaa pala je temperaturaaa) zapalio sam i prošetao malo u svoj svijet.....
Iako mi je jučer bio jedan od „onih“ dana, uz razgovor sa dragim osobama, prijateljima prebrodio sam ga iznenađujuće podnošljivo. Glavobolja, malo lupetanje srčeka nekim začuđujućim ritmom i zbrka ludih misli i događaja posljedica su, kojom sam se nekako i nosio, ali i podnosio. Uz sve to, ipak sam popodne, prvo kako bi ispucao sav bijes iz sebe oribao šparhet kojeg sam, neprimjetno, učinio neprepoznatljivim, a onda, po planu, primio se kiseljena paprika iz vrta. Dakle, cijele dvije teglice činit će mi obroke ukusnijim. Kako berbe još nisu gotove, mislim da će povremenih aktivnosti oko ovoga biti još..ali , recesija je, neka toga.
Pitali ste me za neke recepte. Ma, ja sam siguran da vi žene to bolje radite od mene, ako ništa drugo, siguran sam da to radite sa puno manje usputnih aktivnosti kao što su čišćenje, pobiranje dijelova povrća po kuhinji koji, kao po inerciji, umjesto u zdjeli završe na podu,.... ( no, dobro nisam baš tak kaotičan ) , i da bi vi meni mogle podijeliti koji, kao „Ljeto“ sa pohanim zelenim paradajzima – hvala ti! Moram to probati. Od recepata nemam baš nešto posebno, kisele paprike, kiseli krastavci sa lukom, kiseli feferoni – sve je to klasika kiseljenja i nema tu nekih novotarija, osim, ocat ne prestaje gušiti kad zakipi... . Ali vidio sam da ste malo začuđeni sa pečenim patlidžanima u ledu. Nisu samo patlidžani – obično pakiram patlidžane, tikvice i paprike – dakako sve pečeno. Napravim porcije za obroke (uglavnom manje, ako mi treba više, lako izvadim dva paketića) i zamrznem. Pripremanje je kao i kad je friško pečeno – nakon odmrzavanja začinim maslinovim uljem, češnjakom i peršinom, posolim i dodam malo jabučnog (dakako mojeg) octa (može i aveto balsamico). Obično mi je to kao prilog – salata uz klopu, ali znam to i samo pojesti sa puuuno kruha.. probajte, fino je!
Ovaj vikend, ako berba bude po planu, imat ću malo više patlidžana pa planiram njih za zimu spremiti u ulju sa češnjakom – ovo je nešto slično, ali različito od prethodnog jer se na ovaj način patlidžani prokuhaju u octu, poslože u teglice, zaliju uljem i češnjakom i.. to je to....
Moram priznati da sam se ove godine doista najeo tikvica na brdo načina. Kako ih je bilo u velikim količinama, često su bile na repertoaru za klopu. Od juhe – na malo ulja prodinstam na kratko češnjak, nabacim na kockice narezane tikvice i krumpir ( umjesto krumpira može vrhnje koje se na kraju dodaje radi gustoće), malo prodinstam, zalijem vodom, popaprim i posolim po želji ( dakle, prilično ) i kad je krumpir kuhan uzmem štapni mikser, promiksam, još malo prokuham... i to je to..... drugo, najčešće viđeno jelo ovo ljeto, bile su pohane tikvice, ali i pohane rolice od tikvica, koje, za promjenu, izgledaju i izgledom, ali i okusom, malo posebnije. Na šnitu tikvice stavim šnitu pršuta ili Petrove šunke (nije reklama ali izvrsna je), šnitu sira ( kojeg imam doma – gauda, edamac, podravac, pa i sušeni kravlji), zarolam, zakucam štapićem i poham... joj, kak je to dobroooo.......
Ali, uz sve to jedno od čestih jela su i tikvice na lešo... najjednostavnije i najbrže – tikvice, krumpir narežem na kockice, dodam vrlo malo vode i stavim kuhati. Kako tikvice puste puno vode nije potrebno kuhati u puno tekućine koju bi poslije bacio a puna je vitamina. Kad je krumpač skuhan ( to mi je orijentir jer tikvice su začas gotove) , sve malo zdruckam (hm, koja je druga riječ? – zgnječim?) ali ne u pire, nek se malo osjeti da nekaj jedem, ulijem maslinjaka, dosolim koliko treba, popaprim i naravno, ništa bez češnjaka koji „procijedim“ kroz ono stiskalo ( bolje mi je sitno, sitno narezano, ali, teže to podnosim) i...gototo..... Za zimu, da bi uživao u ovom jelu, narežem tikvice na kockice i stavim u led ( to mi je najbrže spremanje )
No, uz sve to, tikvica je bilo još! Tako da sam bučnicu radio skoro svaki tjedan. Fakat nemrem reć da se ove godine nisam najeo tikvica.....
Da ne pokvarim ovaj jestivi post, da ga ne prezačinim... završit ću na vrijeme..pa moram žuriti rasturiti špajzu, pa opet balkon... ajme kako sam ja sve to smoto i pomoto – baš me zanima koje sad ideje imam za preslagivanje stvari.. .ajde, vidjet ćemo...
nakon svih peripetija jučerašnjeg dana, složio bi se sa Dinom i ovom predivnom pjesmom Svima reci da sam tu ( Da šutiš)
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )