smotani
srijeda, 05.08.2009.
Hvala Vam, prijatelji!
|
„Domovino u srcu te nosim, Domovino, tobom se ponosim“ I nekad, i danas, s ponosom ponavljam stihove ove Iako, život je donio probleme mnoge. No, prelijepa Domovina kriva nije Što pogađa ju baš svaka kriza. Politici sada mjesta dati neću Već tiho ću, prijateljima svojim, zapaliti svijeću. Suza iz oka tiho mi niz lice klizi U meni sad su sve veći nemiri Godišnjica je mojim prijateljima dragim Al ne mogu da se jednom, posebno, ne javim. Jer danas, prvi put od tada Prijatelju, ne smijem do grada Ne mogu do tvoga doma stići Ne mogu ti obitelj obići Uvijek smo ovaj dan bili skupa I kao da mi srce sada jače lupa No, okolnosti su me malo okovale u stanu Al prijatelju, još više otvaraju bolnu ranu. Teško je tebe se sjetiti Teško je tebe ne osjetiti Nikada tvoj pogled zaboraviti neću Pogled kojim si meni poželio sreću Ostao sam prijatelju dragi do kraja Mislio sam da ulazimo put raja Naši se snovi ostvarili nisu I danas o nama pogrdno pišu Al, riječi onih koji ne vole Prijatelju vjeruj, sve manje bole Istina je uvijek svoj put nalazila Pravda – spora ali dostižna – dolazila Iako, čekamo još puno pravde Čekamo istinu za mnoge dane Prošlo je, istina, godina puno I dalje nas neki gledaju ružno No, mi znamo da svoje smo branili Mi znamo da tuđu zemlju nismo gazili Savjesti čiste pred svaki sud mogu stati Svakome, mirne savjesti, u oči pogledati Al bole prijatelju vaši grobovi Kao da smo bili neki robovi Mnogi još uvijek mir nisu našli A u petnaestu smo godinu zašli Rekao sam, o politici neću Preživio sam, imao sam sreću Metar – samo jedan metar bio je između nas Metar koji je za mene bio spas No, ostao sam zbog metra prokletog Bez prijatelja dugogodišnjeg Sudbina je uprla u tebe prst Izgledao si dovoljno čvrst? Nije se pitala kako sam se osjećao tada Dok u krilu ležala mi je tvoja krvava glava Nije se pitala tada kako ću ti ženi pred oči doći Nije se pitala kako tek rođenom djetetu pomoći? Kako malome o tebi pričati danas Kad kao da je većina protiv nas? Kako mu objasniti da tata je borac bio Ali da većina danas govori krivo? Istinu, istinu prijatelju čekamo Da konačno i „većini“ u oči pogledamo I neka i ovog Spomen dana Iako je mnogima prava rana Ali i mi svoje imamo rane Dal došlo je vrijeme da i nama sunce svane? Ostavljam te prijatelju u pitanjima ovim I želim da znaš da se ja i dalje tobom ponosim Da često me taj metar noćima muči Naročito kad grmljavina buči Al, neko je odabrao između nas Meni je taj metar bio spas Iako, moje dileme prijatelju znaš Ponekad se pitam je li to bio spas? Ostavljam te sada u tvojem miru Popit ću jednu bezalkoholnu biru Svijeću ću u svome domu zapaliti Tvojoj i ostalim žrtvama, tiho zahvaliti I, ispričat ću priču tvome sinu Ispričat ću mu istinu Tiha će muzika svirati Gitara, čije si žice toliko volio dirati Hvala vam prijatelji moji! |
- 02:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||