smotani

nedjelja, 28.12.2008.

Odlazi i godina ova...

Godina se bliži kraju.. sumiramo postignuto, polako podvlačimo crtu… Što sam u ovoj godini ostvario? Što se dogodilo a vrijedno je za pamtiti? Kako sad sumirati nekim redom kad je toliki nered u mojoj glavi – krenuo bi od sredine…. Neke bi stvari preskočio, neke ne spomenuo, neke bi volio da još uvijek traju, neke su, očito, bespovratno otišle….. idem probati nekim redom, ali kroz priču….ne, dosta mi je nabrajanja, dosta mi je brojeva… i tako očekujem novi..porezni broj… dosta predstavljamo stvari, svi nam i dušu, pa i ime žele uzeti….. Godina je počela predivno… imenovanjem na novo radno mjesto, uvođenjem nekih dodatnih poslova, shvatio sam… ode moje vrijeme - moje slobodno vrijeme…mislio sam ja to ne mogu …zapravo želim li ja to uopće…no, niko me nije niti pitao…Zavaravanje mi je oduvijek dobro išlo…samog sebe, dakako. Iz dana u dan situacija je bila nepodnošljivija, vremena sve manje a moji postovi na starom blogu slični smaku svijeta… shvatio sam…Ne štima! Paralelno sa tim novim rupama, s druge strane neke rupe kao da su se počele krpati, ili sam, opet, sebe zavaravao? Ne znam..početak je godine, zbunjen sam, više ništa ne razumijem… Sredina siječnja… vraćam se od zubara… stojim na semaforu, crveno je…. vežem cipelu… taman mi je vrijeme za to… glava sagnuta, ispod volana…odjednom svašta nešto, udarac zvuk, glava….sve se spojilo, pojma nemam kaj se događa… Izvučem nekako glavu ispod volana.. osjetim nešto klizi niz lice….ne, nisu bile suze…krv…slijevala se niz obraze, a epicentar negdje visoko na čeli…. Jooj…. Mislim da me neko klepio… polako pokušavam izaći iz auta… malo mi se vrti.. pridržavajući se, ugledam autić..podosta zgužvan, ličio je na peglicu… .sjetio sam se Policijske akademije, i onog velikog Akademika kad je učio vozit auto..he, he, tako je moj škodilak izgledao..straga. Pogledam tetu…veliki đip…Land rower… pih, samo farovi i branik malo potucani, ma krasno! Teta nije vidla crveno, vidla je zeleno koje se odnosilo na one koji skreću lijevo…super, a ona bi ravno…E neš preko mene! Zagrmih ja..i nastavih se…..da, super mi se sada zezati…no tada sam taman bio spreman za maškare… kada su šljive počele mijenjati boju, cure su me kao maskotu htjele voditi na fašnik u Samobor… dobro mi je počelo nema što…… Nakon tog bliskog susreta problemi sa rukom kao da su pojačali, sve mi je ispadalo, nikakav osjećaj nisam imao…. Bilo je vrijeme za doktora…. Ne, nisam baš samoinicijativno to odradio… puno je tu odigrala Malena… i hvala joj…. Da, očito je da sve nekako kao da ide na bolje…barem na jednom planu, odmah se osjećam nekako snažniji. Sa ocem sve više problema… moždani još jedan, bolnica, dom…. A sve izvan Zagreba… vrijeme, snaga, energija, samo su se topili…. Ne, o financijama ne govorim, to mi dođe kao usputni trošak, novi kredit… Cijelo vrijeme imam potporu, lijepu riječ…. dodatnu snagu… Terapije - pokušavam se provući i malo oporaviti njima… svaki dan, nakon posla jurnjava u bolnicu…vježbe, struja, opet struja – mislio sam da ću prosvijetliti, da ću postati drugi Tesla. Eto, ostao sam anonimni majstor za sitne popravke i kvarove… i ne, ne žalim se. Na tim terapijama susrećem osobu koju ne želim ni na sprovodu vidjeti… cinično mi govori kako mi je punica u bolnici… ostajem u šoku..a ja, ja ne znam? Kako to? Pa neki dan sam se čuo sa juncem..doduše, ne i sa punicom… Ništa strašno, operacija žući, a ne, nisu me htjeli opterećivati jer… stric mi je na samrti… Dobro…no svakodnevno presretanje ove zle žene polako poprima neku fobiju. S jedne strane sam presretan, neke stvari idu svojim, predivnim, iako laganim korakom, s druge… vaga prevaže..ali se ne dam! Nakrivio sam se, ali ne dam se srušiti! I, nakon dugo vremena u sebi osjećam neku snagu…nešto novo – sviđa mi se taj osjećaj. Ubrzo otac završava u bolnici….. prebacujem ga u Dom, u bolnici ga više ne žele držati, a ja, ja ne mogu sam… ni sam baš nisam zdrav, a njemu treba stalna njega… kako ga je ovaj put udarilo, uopće ne dolazi sebi… moram ga nekako zbrinuti, ne jede, malo nešto popije, ali slabo .. i to, dva gutljaja traju satima….U međuvremenu stric umire…ide me….. Običaji… stalno se pitam da li je nužno baš uvijek poštivati običaje? Da li bi neko zamjerio ako iz opravdanih razloga neke stvari preskočimo? Ne znam, ali znam da me nimalo lijepo nisu pogledali kad sam najavio mogućnost da neću iznijeti sa bratićima lijes iz kuće. Već mi je sve to dovoljno bilo stresno…a nošenje…bojao sam se za leđa…. OK…veliki sam ja dečko, mogu ja to! Neće niko pljuvati po mojoj majci kako me preodgojila! Ne dam! Jer, naravno, odmah su pale optužbe na njen račun… .a baš mi je taman to falilo, ja sav kilav – još od prometne – otac u bolnici, na samrti, i sad ovo… mrak….. Jesam, nekako sam to izveo, teško, sa jedva izbjegnutim posrnućem…ali… jesam… Ne, ne pitajte me kako sam se osjećao. Drugi sam dan trčao na drugi kraj Lijepe naše…dobro ne baš kraj, oca iz bolnice prevesti u Dom..jer, drmnulo ga je kad je htio, posljednji put vidjeti brata – nit ga je vidio, nit zna da je umro, nit sam zna za sebe…a i ja sve manje znam otkud mi snage… Na poslu sve veći stresovi… sve veći pritisak i podmetanje mojima…. Tanak sam sa živcima, iscrpljen sam…jedini penicilin su mi razgovori sa Malenom, koja kao nekim čudom, vraća snagu, vjeru i daje mi volju za novi dan…. Pucam na poslu, dokazujući da nije problem za neke propuste u nama... dirnuo sam u zaštićene mede…greška moja..ali, ja drugačije ne mogu, ne znam! Ili po pravdi, ili profesionalno i odgovorno..ili nikako…… i da… počeo je moj pad..ma ne, ne žalim zbog toga, nipošto. Zapravo, kao da sam jedva čekao da se to dogodi, vratit će mi moje vrijeme..slobodno vrijeme… U šestom mjesecu umire otac…praznici.. sve se nekako oteže.. nikako i to završiti.. iscrpljen sam… trebalo je dopremiti ga u grad, sto i jedan papir, dozvole, trči u D. Resu, nosi sve papire..morate i po sanitarnu dozvolu..ajme? Bolje da prešutim komentar..ali gle, u Dugoj R. nema sanitarki…na terenu su..ajde u Karlovac, trči, snalazi se, lijevo, desno….dobim papir, vrati se u D.Resu… odnesi, daj…roba, stvari…ne mogu..vani vrućina za nevjerovati, klimu niti ne palim u autu, ne sjetim se…a i ne koristi… mokar ko miš vraćam se na Mirogoj, opet…papiri…ajme birokracije……. Mislio sam da sa krematorijem (očeva želja) stvari budu lakše nego kako je bilo sa majkom…ali tada nisam niti bio sam…I..sve je bilo dobro do trenutka dok nisu rekli…utorak ispraćaj, srijeda kremiranje, četvrtak ukop… ajme..tri dana…a danas je tek četvrtak tjedan dana prije…ajme.. rekoh..OK..a što ja tu mogu.. U tom trenutku nešto je zazvonilo na uzbunu…. Četvrtak?? A ne…! NE! Može li u petak? Ljubazno upitam…Ma naravno, kad vi želite, ali, mislila sam ono…da požurimo, da se završi – ljubazno će gospođa. Hvala Vam, ali ne bih…ipak na svoj rođendan ne bih ukapao oca, ma kakav bio….. Da, bio mi je to jedan od „boljih“ rođendana u životu.. .ali, što je tu je… Bešćutnost u firmi dolazi do punog izražaja… i o tome zapravo ne želim trošiti riječi… Privatno dolazim do vrhunaca… samo malo mi treba, malo….. milimetar..spremam se na taj korak… i…dum… ko visoko leti..nisko pada.. eto ne znam nego kako drugačije to opisati… ironično sam sebi… jer..uvijek mora biti po mom.. a? Da, naslušao sam se toga.. i izgleda, ma koliko ja tvrdio da baš to nije tako..ne čuje se..glas se gubi.. .sada, sada definitivno nije po mojem.. Sredina je osmog mjeseca… tu negdje doznajem za očevu oporuku… mislim da je to bila točka na i…sad mislim ne treba mi puno….padam..emocionalno, fizički, psihički…nestajem…bježim, želim pobjeći od svih, ali, neki bježe i od mene.. to me dotuklo. Pao sam u strašnu krizu… izgubio sam u kratko vrijeme dvije osobe s kojima sam dijelio sve svoje misli…Ea i Malena… , izgubio sam snagu, i više me niko ne može vratiti.. .želim nestati. Kako? Ipak je neki glas razuma u meni savjetovao se sa liječnicom.. koja me obožava kao pacijenta.. u cijelom stažu jedino bolovanje je operacija žući…i sada sam slomljen… ne mogu dalje.. savjetuje me idi na operaciju, možda je sada pravi trenutak… razgovaram sa kirurgom, slaže se… odlazim u tišini… tek po koji virtualni znanci i prijatelji su to znali… u stvarnom životu..niko! U firmi sam rekao dan prije… svjesno.. jer i tako me maknuo sa svih poslova, samo sam mu smetao, evo i njemu vremena da razmisli što će sa mnom, ili ja s njim.. U to me vrijeme napustila i jedna draga osoba… tiho, nenadano… fali mi….. E baš me ide… Ali ni to nije sve… skoro sam zapalio vikendicu svojim stručnim uklanjanjem nekih podstanara, susjed mi probio zid na apartmanu na moru… zove, hitno je ..dođi…. a ja bezvoljan, bez snage… sve se skupilo u kratko vrijeme, šavovi popuštaju, iz ušiju se polako stvara dim…. Bliži se ostavinska rasprava.. .prije odlaska u bolnicu riješio sam sve izjavom o prihvaćanju nasljedstva kojeg ustupam bratiću ( Lika…) i ne, ništa protiv nemam posljednje očeve želje..samo da ne gledam to zlo više svojim očima….Prijatelj je odnio izjavu na ročište…Mlada je dama bila šokirana kad ga je vidjela..kao, sa mnom se htjela dogovoriti oko uvjeta koje je otac postavio (pričao sam vam o tome..) ma koje dogovore??' I ona svašta umišlja… Sve sam pripremio da može odmah useliti u prazan stan, kako i dolikuje pravoj primopredaji, zar ne? Tu se ne malo iznenadila…ali, iskreno, ne znam što je očekivala? I nije me niti briga… Imam nekoliko prijava na sudu, tužila me je, ali ne marim…. Nema osnova..samo mi malo živce tanji..a kad ja puknem… ne bu dobro, ne bu…. Još jedna velika odluka pada u to vrijeme…e pa kad su kola krenula, pogurat ćemo ih malo jače…. .obrisao sam stari blog, malo pod pritiskom mog Starog – prijatelja, blogera; malo nekim svojim hrabrim i pomalo iznenađujućim odlukama. Koliko sam imao volju sve preokrenuti – možda, možda sam to učinio u krivom trenutku, jer baš tada..počinju teški dani…godišnjice… sve nešto krivo tempiram. Događa se i nešto lijepo tih dana… srećem Tihanu, staru i dragu prijateljicu koju nisam vidio 10 godina… Iako je njezina priča tužna (nešto sam o njoj i pričao) ipak radost susreta i njezinog povratka, barem prvi tren, zasjenjuje sve. Na poslu, a što reći, na nogama sam…ne dam savijati kičmu, nemam razloga… lijepo je osjetiti neku snagu kada prolaziš pored pojedinih „dama“, pristojno, kako me majka i odgojila, pozdravim dotične a one, spuštenog pogleda, prema podu promrmljaju nešto sebi u bradu.. to, to je moja moralna pobjeda! Ja svakome mogu i želim pogledati u oči! Ne, ne zamjeram im… samo, pripremam se za nove situacije – ovaj puta moram biti spreman. Čak dolazim i na feštu moje nasljednice… pojedinci bježe od mene hihih, kao da sam kužan, a samo, samo sam operirao atletičarski disk i sada ću moći bolje preskakati postavljene mi prepone. Možda ih to smeta? Bit ću gipkiji..ali, ne za njih……. Čovjek se uči dok je živ i bedast umre – lijepo je meni govorila moja majka, a ja, sveznadar.. Po povratku na posao prve dane izigravam smetala… malo nešto promrljam, ali ne znam ja odugovlačiti…, malo se zabavljam na neke druge načine, informiram u svijetu blogera….Polako ali sigurno vide se rezultati mojih Naputaka iz Travnja i Svibnja… sve, baš sve je prihvatio, primjenjivao, mene maknuo..ali lijepo je vidjeti da kola kreću uzbrdo. Sretan sam! Ipak me poslušao i to je moja pobjeda. Paralelno sa tim kolima koja kreću sve brže uzbrdo…čak i brže nego sam mislio, dobivam i nove zadatke…Polako postajem Katica za prljave poslove…čistač…Ma, lako je normalnome sve poslove obavljati. Naiđeš na neke probleme, ali godine staža, iskustvo, diplomacija koju vješto prihvaćam od naših političara, sve to pomaže u obavljanju poslova..i to, opet uspješno…. Zadovoljan sam sobom jer malo sam se uplašio…no, strahu nije bilo mjesta. Teško danas neke poslove možete i smijete razdvojiti, sve je nekako povezano i tek, kada se uistinu uhvatiš sa nekima u koštac, shvatiš čarobnu formulu uspjeha…svi za jednog, jedan za sve! Ovaj..jedan za sve me uvijek dopao.. No dobro….volim društveni život…Stvari na poslu sjedaju na svoje mjesto, samo ja nešto iščekujem…rješenje…. Jer traje mi, za ovo radno mjesto do 31.12… a bliži se… Počele su razne priče, nimalo drage mome uhu, ali pokušavam ih ignorirati… Sa dišom uz pokoji žestoki, profesionalni okršaj, imam i neke riječi pohvale..ne bu dobro! Prije par dana saznajem.. produženo mi je obavljanje istih poslova za 6 mjeseci..ali u međuvremenu sam, opet, mali v.d. …ajme, ma koje je uopće moje radno mjesto? Koje poslove obavljam? Više se i ne trudim… ne pamtim, radim i idu dani…. Dežurstva za ove produžene Blagdane prvo izazivaju malu ljutnju..Nikada, baš nikada niko nije na oba blagdana dobio čast…a ja….bilo kuda..Smoto svuda… e, pa…zasučimo rukave, jer uskoro ćemo i remenje..neka igre počnu. Eto, Božićno je dežurstvo prošlo..i čak sam sretan jer prvi puta nakon šest godina nisam bio sam za Božić, i nije bilo strašno…iza mene je..Još Novogodišnje..a , tu sam već ko prav v.d. organizirao mali bijeg….nadam se da će nam uspjeti barem malo do Trga skočiti… barem jedan ples zaplesati sam mojim curama… obećao sam im… I sada..kakva mi je bila godina? Odlazi…dobro je… smotana sa svim i svačim, a ja na kraju nje, kao da sam neki drugi… malo drugačiji, kao da sam počeo malo drugačije, pametnije prihvaćati neke stvari ili mi se to samo čini (sebe uvijek uspješno zavaram) …sad još samo neke puzzle posložiti u glavi….i kako bude.. ili ne bude…. Ali, neka tako bude… Još malo i finila je i ova… želio bi je brzo zaboraviti …. Ne, ne sve…onaj najljepši dio… taj prenosim i u slijedeću godinu kao neostvareni cilj… ali, i dalje cilj… i neću više razmišljati o njoj, prolazi i odlazi… neka nam je svima slijedeća bolja u svemu, a sve ono što je bilo lijepo i dobro nastavimo graditi u slijedećoj.. zapravo, shvatio sam, kad malo razmislim – imam, imam i ja temelje, samo da zidarske ruke počnu stvarati, a znam ja i to.. po malo…. Ne, ne...ma neću Vam još čestitati Novu, pa ima vremena, zar ne? DODATAK 29.12.2008. Dragi moji, trenutno Vam ne mogu odgovarati na Vaše komentare.. od sinoć je moj blog opet SPAM hehehehe...da vidimo do kada ovaj put... Ali, Vas mogu posjećivati, Vama se javljati.... što i činim... izgleda da će me ostaviti u ulozi komentatora:)

- 14:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #