smotani
subota, 20.12.2008.
Svijet virtuale
Subota je, Aleluja…ne radim! Kao i svi i ja imam malo pojačane, iako u manjem obimu, poslove…. Ne, nemojte mi o pranju prozora, zavjesa…poludit ću od toga… malo, samo sam malo „prošvrljao“… i udahnuo malo svježine. Pa nisam ni imao kad….u kasnim poslijepodnevnim ili ranim večernjim satima kad sam se vraćao s posla stvarno mi nije bilo do takvih aktivnosti…. Više psihička iscrpljenost svime – i onda, što mi je preostalo nego se malo hraniti sa svojim prijateljima, ovdje, u carstvu virtuale…. gdje opušteni, zavaljeni u, nadam se, udobne naslonjače uživamo u razmjeni misli, proživljavanju nečijih razmišljanja…sudjelujemo na jedan čudan, ali prisutan način, u tim životima. I lijepo je tako opušten, napunjen s lijepim i toplim mislima, stihovima, i nekim razmišljanjima leći u krevet i uhvatiti malo sna…. Sada, uz kavicu, malo razmišljam o tome… a upravo me draga Mirjam na to potaknula svojim komentarom na prošlom postu…. Dragi, dobri prijatelju ! Kako je prekrasno kada te ovako na divan način iznenadi i od srca ti pošalje raspjevanu čestitku prepunu dobrih želja čovjek koji te nečim taknuo, dodirnuo tvoju dubinu ... Dal' uopće ikad znamo koji je to momenat kad je netko ušao u naše srce i našao svoje mjesto samo njemu namjenjeno i oduvijek čekano ... ... i tako popunio tu 'prazninu' ... Vjerujem da je naše srce toliko veliko, da može primiti, da može nastaniti sve ljude ... i da postoje još mnoge 'praznine' koje čekaju te ljude da zauzmu svoja oduvijek rezervirana mjesta u njemu ... Razgaljena srca, sa ljubavlju i zahvalnošću ... morao sam je citirati…jer ja to ne znam prepričati….i ne da se to…ali jednako tako osjećam za sve Vas i ovdje, ali i sve koji me okružuju….doista Mirjam, ne znam koji je to moment… taško ga je odrediti, ali znam… da mjesta uvijek ima, i zapravo shvatio sam da su naša srca jako, jako velika i posebna i teško je nekada dokučiti njihovu veličinu, snagu… Razgaljena… da, lijepo si to rekla…razgaljena sa ljubavlju i zahvalnošću… Vjerujte, kako mi je teško kada ne stignem do svih mi dragih prijatelja..ne, ne samo ovih u boxu..jer i to moram ažurirati – samo nisam siguran može li box primiti sve linkove dragih mi prijatelja…ima li on tako veliko srce kao mi?  Vaši su me komentari uistinu dirnuli, raznježili i izmamili po koju suzu. Shvatio sam da smo toliko opterećeni, da smo toliko u nekom ludom ritmu života da niti ne vidimo te male sitnice koje život čine lijepim, vrijednim življenja…. Zapravo, tako nam malo treba a baš to malo nam nedostaje. Unaprijed sam se ispričao za malo mutne slike sa vaših avatara i lijepo je Aquaria rekla… „Mogao si možda tražiti da ti pošaljemo avatare u većem formatu, ali onda bi izostao element iznenađenja...“ tako je….faktor iznenađenja je bio ono što sam želio s Vama podijeliti… osobno, jako volim iznenađenja, pogotovo ona lijepa i od srca – a vjerujte, ova mala čestitka je doista od srca. I sam sam jučer doživio jedno iznenađenje koje me toliko nahranilo da Vam ne mogu opisati… no, nisam još pitao za suglasnost smijem li o tome pisati, pa za sada, neka to ostane moje slatko iznenađenje koje mi dokazuje moje misli da je u virtuali sve moguće i da se i te kako uvuče u naša srca, živi s nama i dijeli i misli i dane. Smotani je i u ovoj čestitki, spotu…kako god, pokazao i dokazao opravdanost svog postojanja – dakako, mislim na moj nik… znam da je jedna osoba sigurno primijetila… a ja? Ja sam tek shvatio kad se tu „oglasila“ – nešto mi je bilo čudno…. Smotano…. Kako mi je na poslu, već poznata moja profesionalna deformacija, pemac u brojevima, sada sam počeo to isto raditi i sa slovima….pa sam dragu Amorfiu prekrstio u spotiću u Amforia – oprosti Smotanome, nije, naravno bilo namjerno…popravio sam…i sada je bolje…. …  Iskreno, iako mi je više vremena trebalo pohvatati Vas sve..već sam otkrio da sam neke, isto drage mi prijatelje kojima rado svratim, koje rado čitam i gdje se osjećam ugodno – preskočio…. Uz ispriku..evo, danas sam malo pojačao…..Mala crna knjižica, moji najmiliji, Lipa mare. I da, naravno Lukini bebači…pa kako sam samo njih bio zaboravio?? – oprostite Smotanome….nije namjerno, samo umor….  I još nešto moram reći… najteže mi je bilo kako vas i kojim redom posložiti…ma, ima li tu reda? Kada ste mi svi jako i iskreno dragi… Nema, odgovaram sam za sebe…. I nekako svojim smotanim principom sam Vas posložio…… Ipak… malo sam razmišljao ko će biti prvi… tu su ljudi jako osjetljivi, znam…. Da nikoga ne povrijedim, da se niko ne osjeća istaknut ili zakinut…. Odlučio sam se za Wictora – Tomislava…Dragi moji, Tomislav me toliko dirnuo svojim iskustvima sa umjetnom pužnicom…..da svaki puta kad čitam njegove postove ostanem bez riječi….. i sretan sam …sretan sam Tomislave zbog tebe…iako, nije ti lako, ipak mislim da si na putu onoga što je mnogima od Boga dano a ne znaju to cijeniti….zato volim uživati u tvojem napretku, veseliti se svakom novom zvuku i kao i ti, plašiti se novih, nepoznatih ……. A bit će ih sve manje…vjerujem i nadam se iskreno tome……. Ova, današnja verzija moje čestitke je konačna…ne, ne bi ju više mijenjao, i siguran sam da mi nećete zamjeriti….ako sam, opet, koga ispustio….iskrena isprika, ali zato neka se svi dobri i dragi ljudi nađu u zadnjem imenu…i svi ostali…i oni su od srca.. jer, vidim po broju ulazaka na blog da ih ima puno….. onu od jučer ostavljam onakvu….pa takva je i bila, zar ne? I da... ponavljat ću je do Božića...da je svi stignete vidjeti..nadam se da Vam neće dosaditi?  Eto, idem se i ja malo primiti posla…..lješnjaci me čekaju, neće se sami samljeti…..a ima toga još…ufff….ipak smo odlučili na dežurstvu uživati, ma kako nam bilo….  Moja čestitka Vama  |
- 13:16 - Komentari (32) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||