smotani
petak, 19.12.2008.
Dežurstva...
Što reć... petak...i mislim da od danas počinju igre bez granica, a trajat će... a, dok ne završe... Jutro mi je počelo jednim predivnim faksom Kupca koji mi je odmah napravio Afro frizuru, podigao tlak do neslućenih razmjera i označio dinamičan dan.  Ne znam da li je dobro ili loše što se baš danas pojavio sa svojim nebulozama...ali, siguran sam da je on, zasluženo, dobio bujicu lijepih riječi koje već danima mudro čuvam u sebi za specijalnu priliku...koja se, eto, pojavila.  Nastavak je sve dinamičniji... određuju se dežurstva u «neradne» dane – ali, ne po ustaljenoj praksi već po nekim čudnovatim kriterijima... Malo smo se «udubili» u gotovi prijedlog koji čeka još samo potpis guzde. Iznenađenju nema kraja..... Nikad se još nije dogodilo da nekoga kvače dva dežurstva ovih dana.... nikog – ali, kako kaže ona narodna...»za sve postoji prvi put». Prisjetio sam se odmah Novih fosila i čarobne Bilo mi je prvi put... eh, kako ću je slatko pjevati ovih dežurstava...  Mene, koji imam i nemam veze s ovim djelom priče zapala su, prema zaslugama dva dežurstva... OK, prihvaćam to kao samac jer uvijek mi je draže kad obitelj može tih dana biti na okupu...... ali ipak...dva puta u tjedan dana? Ah, Smotani..kako ono ide? Fata je Fata, al dva put je dva put..a?  Svi s nevjericom gledaju popis i naravno odaju mi priznanje kako sam se svojim aktivnostima uspio nametnuti dva puta na top listu. Ironija, da... to je jedino što je sada ostalo...Ne znam više kako opisati ovo stanje... stanje totalne i apsolutne svejednosti... odustajem od svega jer vidim da nema smisla – krojačke škare režu jedan od posljednjih krojeva..... skupljam snagu, kuliram živčeke... i ne, neće me izbaciti iz mog pravca. Telefonski mi je samo javio brojeve na koje ga te dane mogu dobiti ... mirno, kako priliči osobi od povjerenja kojoj je povjereno dežurstvo tih dana, odgovorio sam....OK, hvala...ali, ne, neću Vas ometati jer, doista ste, dragi Direktore, zaslužili mirne i Blagoslovljene ove blagdane u krugu najmilijih. Iskazavši ovo povjerenje trodnevnim dežurstvom ovih dana potvrđuje mi Vašu vjeru u mene, moje znanje i sposobnosti, stoga nije nužno da Vas ometam...osim ako se dogodi elementarna nepogoda...... Naravno, naš guzda radi danas skraćeno, spojio je sve do Tri kralja...i ode u haj lajf..Ostavio tek šture instrukcije koje bolje da je zadržao za sebe jer je samo pokazao i dokazao ... ma...šutim..... Djevojke su već počele raditi mijenjanja... to mi je uvijek bio najslađi dio...  Čim dobe raspored u 5 minuta su dogovorene izmjene ... i ispadne kako sa osmijehom dolaze na dežurstva.... Ali...znate što je dobro u ovoj cijeloj priči? Eto, bar za Božić neću biti sam..... čuvari, još jedan kolega i ja... a i cure su obećale navratiti u neko doba...nakon ponoćke (nadam se da budu i kolače donijele hihi)  Naravno, i danas se smiješi radno popodne... ali, to već polako prelazi u neku uobičajenu praksu.... samo u sebi ponavljam..neće dugo.....  I ove sam dane, malo umoran od svega, ipak, našao snage, pored uvijek prisutne volje, za Vas, dragi moji prijatelji... Čestitka za Božićne Blagdane ... je samo mali znak pažnje prema Vama, mali, ali od srca, iako, tek virtualni, poklon kojim se želim pridružiti sa lijepim željama.....  Uz ispriku za slike, ponekad malo mutnije – nisam kriv, to sam uzeo sa Vašeg avatara... i, ako sam koga «preskočio» najdublja isprika...nije s nikakvom namjerom nego.... eto, previdio sam (iako, jako sam pazio...no, nikad se ne zna...).... Čestitka dragim Prijateljima - Blogerima... |
- 11:46 - Komentari (41) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||