smotani

nedjelja, 14.12.2008.

Sitnice, radosti, pažnja....

Treća Adventska nedjelja… pali se svijeća radosti i veselja….. Odlazim po kumicu, jer mama nam ne da da idemo po ovom vremenu lunjati po gradu – čekamo smirivanje vremenskih nepogoda, ali je dozvolila da ide sa mnom prošetati do kume i moje majke zapaliti svjećicu… Taj maleni mozak me uvijek fascinira.. sa koliko pitanja ona prolazi pored tih tihih domova – iskreno, nekad niti ne znam što bi odgovorio toj maloj glavici… Nismo se dugo zadržali, zapalili smo svjećicu i morala im se pohvaliti kako je naučila Oče naš… morao sam se nasmijati… ta malena figura, ta koncentracija kod molitve, a kao da pjeva onim dječjim glasom… Naravno da smo otišli na kolače hihihi i opet pokvarili ručak, ali, kumovi su uvijek spremni na to – nema iznenađenja. Malo smo se poigrali sa nekom novom bebom ( ja i beba ) koja svašta radi – ajme čuda… dobio sam u zadatak da moram kupiti pelene za bebu..hm, upitno sam pogledao kumu – da, da kume… pa nemre beba piškiti u gačice… ajme, ma kakve su to igračke? Pokušao sam kumici objasniti da je vrijeme da svoju bebu nauči na tutu ..hihihihi da ste vidli tu zbunjenost… počela se „svađati“ sa mnom, kako ja ništa ne znam, da bi se mogao prisjetiti da je i ona dugo imala pelene (moš misliti kak se ona toga sjeća) i svašta nešto…. U danima ovih iščekivanja, u danima Blagdanskog duha, kada svi sa nestrpljenjem iščekujemo sjećanje na jedno rođenje – neki iz vjere, neki iz tradicije, neki zato što, eto, većina to slavi, neki zbog poštivanja osjećaja drugih….. padam u neke misli…neka sjećanja… kako je to nekad bilo….. Uzeo sam stare dnevnike… malo prelistao te dane, dane oko Božića…. Nasmijao sam se i naplakao…. Svi su se osjećaji nekako pomiješali, smotali….. nevjerojatna bujica riječi uzavrela je u meni…moram, moram barem dio njih podijeliti i s vama…. Gledam dnevnik ..osnovna škola..osmi razred… dakle, došao sam u napast to vam skenirati..al, ne smijem, od sramote…. Prva prepreka na koju biste naišli bio bi rukopis…sa njim sam u to doba imao strahovitih problema… pred svima sam glumio kako lijepo pišem, svima sam to rado pokazivao…jer, baka me učila krasopisu… i morao sam pokazati da je uspjela, a onda, kada sam došao u svoj skriveni svijet…tada sam si dao oduška… to nije rukopis! To su nekakve crtice, sa nekim neravninama, kao nečiji EKG….strašno… morao sam se pomučiti da se i sam sjetim čitati taj neravni autoput….kad sam uspio dešifrirati, e to, to bi bila druga sramota… nasmijao sam se tadašnjem svojem razmišljanju..: „ stiže Božić. Ne znam kaj bum dobil pod bor. Opet ne kitimo doma sranje. Opet moram ujaku uzeti svoj poklon. Glupost. Kad bu taj stari dozvolio da okitimo bor! Koji je to lik….opet lažem opet ću morati na ispovijed. Lažem svima da ćemo imati bor. Ma ne lažem puno. Da on njega kititi na staru godinu – bez veze.“ Možda malo pojašnjenje…. Moj otac je bio ortodoksni nevjernik….ma taj nije vjerovao u ništa, niti u sebe, a kamoli u mene. Ne mogu se pohvaliti nekom očinskom ljubavi, ali, mogu se pohvaliti, uzevši sve u obzir, da sam ipak bio sin, da sam bio ono što se od sina, djeteta, očekuje…bez obzira na sve,,, i ne bih previše o njemu, dovoljno sam u uspomenama… i tako smo mi, doduše, i puno mojih prijatelja, bor kitili na Staru godinu..joj, kak je meni to bedasto bilo, al..kaj sad…. Tata u nekoj Partiji, nevjernik, ma koja vjera, tradicija…NE MOŽE! Ajd, imao sam ujaka..i barem na Badnjak, kod njega, a prije i kod bake, doživio i živio te čari….. Listam dnevnike par godina iza….. dolazim u osamdesete…. Stanje je isto, bora nema… sad sam već u srednjoj školi….čitam te dane i nasmijem se na tekst na koji sam naišao….“ima li smisla dati joj neki poklončić za Božić? Kako će reagirati? Smijem li ja to? Da li će pogrešno shvatiti? Da li ću imati snage dati joj? Ima još teksta….ali ne bi o njemu..jer jedan dio nisam niti razumio…. Ni danas, kad se vratim u te dane, ne znam da li sam je samo cijenio kao prijatelja ili..ili sam bio zaljubljen? Da li je ona bila moja prva ljubav a da to niti ne znam? No, bila je…. Ah, sada smo već na faksu sa mnogobrojnim problemima života….. kraj osamdesetih… osjeća se u zraku neka divljina…. Sve više se spominje riječ Božić…. Kao neke promjene? Ali, kako bi pok. Gumbek rekao…lakše se diše…. Nekako ti dani počeli su odisati doista blagdanski…počeo se, polako, stvarati duh Božića…. Ima i vidljivih promjena… JA sam donio bor u stan ….prije Badnjaka, JA sam ga okitio…i po prvi puta, u svojoj sobi, u svom carstvu, uživao i sa tim čarobnim stablom koje, kao simbol, nosi nešto…. Bio sam presretan…kao malo dijete… Početak devedesetih uz sva događanja koja pamtimo…. Ja sam i zaljubljen…po prvi puta nekoga sam volio… bilo je lijepo… prvi Božić sa nekim toliko bliskim… divno… danima sam smišljao što joj pokloniti…kako nekom sitnicom reći joj da mi puno znači…Majka, ah..i ona je tada nadrapala …. Bezbrojna pitanja, i bezbrojni njeni odgovori…sine…znak pažnje, sitnica, ljubav se ne kupuje! Ljubav se ne plaća! Ali kako jednom smotanom tipu objasniti..pa ja sam samo htio pokazati koliko je volim…punoooooo…pa koji poklon to prikazuje? Listao sam dalje…Bože, već sam i zaboravio koje sam sve ideje imao za poklon….nasmijao sam se… konačni izbor pao je na jednu malu muzičku kutijicu….sjećam se da je bila neka muzika, lijepa, čarobna….kao naša ljubav….tada….. Počeo je rat….ne mogu ne spomenuti se i tih godina…bile su teške…prekid prve ljubavi, radna obveza, ne…ne u skloništu poduzeća,… na terenu, negdje blizu prvih linija, nekad u skloništima…ali duh Božića bivao je sve jači… on, kao da mi je tada ulijevao neku snagu..možda čudno? Ne znam, ali kao da sam htio pobjeći od one buke oko mene, od onih užasnih slika, i utonuti u san pod jednim, lijepo okićenim borom, gdje krošnje, svojim laganim pokretima sviraju predivnu melodiju. Melodiju života, rađanja, nastajanja…. Ima tu i prvih ljubavnih suza..prekida, ali..to je život… Listam dalje… sve više se smijem, a siječanja su sve jača… polako me okružuju ljudi s kojima i danas dijelim neke lijepe zajedničke trenutke… Pojavljuje se jedna osoba koja će mi obilježiti, prvo godinu, a onda još puno godina……Do tada smo se svega par puta vidjeli, i trebala je u našem društvu biti za Božić… naravno da sam i za nju, makar je nisam baš nešto i poznavao, pripremio sitnicu…znak pažnje…. Prvi poklon koji sam Sanji poklonio bio je neki upaljač..lijepi..sjećam se mali, ali slatki…. Sjećam se njenog iznenađenog pogleda, i…baš bi se bio osramotio…. I ja sam dobio mali paketić…. Lijepo zamotan, ukrašen, sa jednom predivnom porukom… a u paketiću…mali novčanik za sitniš…slatko….. Niti sljedećeg Božića još nismo bili „skupa“…Bože, stvarno sam smotan….. a viđali smo se, skoro, svaki dan…Ludilo Devedeset i šesta… u svom smo stanu…još uvijek ga sređujemo…ali..bor je tu… prvi zajednički bor..počeo sam ga slagati još početkom mjeseca…imao sam neku viziju…. Preko 2000 lampica…ludilo..bilo je predivno..osjećao sam se kao malo dijete kojem je tek sada dozvoljeno igrati se zabranjenim igračkama… Sanja je svaki dan imala nešto za „dodati“… pa nećemo do Božića niti stići okititi…. Uživala je i ona u tim mojim radostima… shvatila je koliko mi je to značilo…a i njoj..naš prvi, zajednički Božić….Sjećam se da su njeni roditelji i moja majka…ušavši u boravak, kojeg je osvjetljavao samo bor, i svjetlost kojima sam obasjao štalicu, jaslice..malu farmu koju sam sam napravio, stajali neko vrijeme..nijemo, bez riječi…. Majci je potekla suza… mislim, mislim da je tek tada shvatila koliko sam patio zbog toga bora kojeg nismo smjeli imati dok sam živio s njima… zagrlio sam je, poljubio…ne brini majko, niko nikada više neće uzeti mi tu radost, ni meni, ni našoj djeci…..(naravno, mislio sam na Sanju)… Listam dalje… sada dnevnik već filozofski djeluje..stariji sam..osjeti se teret problema u kojima živimo, ali sve je to zasjenila sreća…sreća zajedničkog života… iz godine u godinu čitam naše planove… ostvarujemo ih..sretni smo… jednu Božićnu, posljednju želju, nismo ispunili….nismo se oženili… prvo bolest i tihi odlazak moje majke odgađa sve, a onda se događa… Želja ostaje samo zapisana…. Sa našim izjavama ljubavi i vjernosti… Dolaze Božići samoće, tuge, povučenosti…obiteljski blagdan…ja sam sam… na Štefanje, kao po nekom rasporedu, odlazim punici i juncu……. Ljute se na mene što ne dođem na badnjak, ostanem s njima… ma, jesu oni moja obitelj, oni su mi sve lijepo, iskreno što imam… ali…. Sam sam….. Prošla je godina u moj dnevnik unijela i nečije misli….. „za Božić niko ne smije biti sam!“ da….to su riječi Malene… Kako je ova godina bila luda, nestašna, sretna, vesela, uzletna, padajuća, tonuća…doista svega je u njoj bilo na svim područjima, i, doista sam u jednom trenutku pomislio….ovaj će Božić biti drugačiji…..neće, ipak neće…ali bit će, bit će drugačiji. Nisam siguran da vam mogu opisati kako drugačiji….ali. bit će, iako bit ću sam, fizički sam…ali misli, osjećaji….oni nikada ne mogu biti usamljeni. Sa mislima bit ću i sa Malenom, i sa mojoj dragom Eom, dugogodišnjom i dragom frendicom s kojom nikako da se vratimo na staro….kao da i ona postavlja neke uvjete…ne zlonamjerne, jednostavno želi me probuditi..i znam, znam ako zatreba tu je, zna i ona da me može u svako doba nazvati, i kad se sretnemo, popričamo…ali nema više ono…ono što smo imali..i ona je odustala od savjeta… Doista, iskreno, divim se ljudima koji mogu napraviti takav rez…. Ja ne mogu… ma ja sam i tako smotan… izgubljen u ovom prostoru, kao da sam zalutao, a opet… nekad je tako lijepo biti dio tog prostora… Smotani.. ajde…počni se odmotavati… A bor…bor za kojim sam toliko patio, više nema onaj zanos u meni… Godinama ga nisam niti imao… zašto? Ko ga uopće vidi? Ko uživa u njemu? Ja, ja ne mogu uživati… ne više onim veseljem, radošću…kad nešto iščekuješ, očekuješ…kad nekoga dočekuješ, kad se nekome raduješ……. Možda….jednom…. možda jednom, opet, upalim to svijetlo…… ali, to je samo bor… misli, sjećanja, uspomene, želje, ciljevi…..oni su uvijek tu…možda neostvarivi….možda nedostižni…ali tu su… idu, smotani sa mnom, dan po dan…. U toj rijeci sjećanja nije da sam bio nešto pametniji za male sitnice kojima bi malo razveselio drage mi ljude… No, odlučio sam…sutra krećem u akciju… malo švrljanja po gradu, po štandovima sigurno će mi dati neke ideje… Možda, ako vrijeme dozvoli, povedem i kumicu…. Hm, možda je bolje i ne? Nadrapat ću ako s njom švrljam..kume, vidi ovo? A što je ovo? Joooj, kako je slatko.... a, možda mi baš ona skrene pažnju na neke male sitnice koje mi odrasli ne bi niti primijetili… Ide sa mnom, odlučio sam…. ** današnji „Božić u Neretvi“ s lijepim mislima i sjećanjima upućujem dragoj „kumi“………. A znam da će se i, barem, Mirjam pridružiti uživanju……

- 16:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #