smotani

nedjelja, 30.11.2008.

Prva nedjelja, Prva svijeća.....

Današnji dan tekao je po planu…Jutarnje obveze, mali poslići, kavica, novine, blog, prijatelji…. Odlazak po punicu i junca, pohodi tihim domovima mojih najdražih žena, paljenje Prve svijeće.. svijeće nade i iščekivanja… eh, ta mi je nekako, trenutno…najjača..valjda je zato i prva? Uz tihu molitvu, pokoju suzu ali i neka lijepa sjećanja, vrijeme je proletilo... Punica je, nakon završenog ručka, gongom označila start… nema kod nje..nisam gladan, ne mogu sad… idemo! Tiha molitva, prisjećanje na sve drage i iznenadni dodatak moga junca… I mali daj više, pokreni se, poleti… počeo si hodati… vrijeme oporavka od operacije je prošlo…potrči u susret životu! Nisam siguran da sam baš citirao njegove riječi..ali to je bio smisao… kada je to izgovorio, pogledao me onako… snažnim i nježnim muškim pogledom, punica mi prišla, zagrlila me, poljubila…. Uf, kako sam se rasplakao… kolika je ljubav u tim ljudima…. Koliko i oni žele vidjeti me opet nasmijanog i sretnog… Njihova podrška kao da je točka na i u mojim razmišljanjima ovih dana i odgovor na moje pitanje..“kud plovi ovaj brod?“ .. izgleda u mirne vode tražeći mirnu i sigurnu luku… Za vrijeme ručka vječita borba… to ti je malo… pogledaj se kako izgledaš… pa srušit ćeš se negdje.. Nikako moju dragu punicu uvjeriti da mi je to dosta… od juhe do deserta, svega po malo..pa puknut ću… i naravno…jedva sam se pridigao od stola… zavalili smo se u boravak… oni kavicu, ja sok i malo ćakulali u toplini njihova doma… Kada sam im rekao da ću ove godine, konačno, nakon 7 godina, imati Adventski vijenac… da ću, kad dođem kući upaliti Prvu svijeću i u svome domu… nijemi osmjeh na njihovom licu, nekako zamagljeni pogled, kao da im je nešto upalo u oko pa suze oči, govorio je više od riječi…..Čuo sam samo tiho Hvala Bogu… i osjetio zagrljaj punice….. tiho je dodala….samo polako sine, krenuo si…nemoj stati…. Koliko mi te riječi znače…. Hvala Vam punice! Naravno da mi je natrpala punu vreću hrane… da imam za koji dan, pa samo si dodaj ovo ili ono…..jooojjj.. pa Punice, znam ja kuhati… ma znam sine, ali stalno si u nekoj strci, smotan si..ajde, ponesi to i ne brundaj… Jesam li vam već rekao koliko volim svoju punicu? Ma ne, ne zbog te klope… nju, nju kao osobu…. Predivna je to žena..predivna…a i junac..koji je to lik…. Predivan lik, koji kao da uvijek i iznova smišlja neki novi izgled, neki novi stav…izluđuje me do besvijesti… uvijek zna kada treba okrenuti ploču u pravom trenutku…kada me bocnuti, kada me smiriti, kada mi dignuti krila…koji je to filistar…. Njega obožavam na jedan poseban način…. Otišao sam od njih… svratio do Tihane…. Ima neki „problem“… kako složiti vjenčić na vrata, jer protuprovalna su, ne može zabiti čavao, selotejp ne drži… po glasu sam joj osjetio da baš nije sretna tom spoznajom… Sredili smo mi vrata brzo… ma ne smije moja Tihana biti nesretna…malo sam se zadržao i krenuo kući… Putem sam već vidio kako palim svjećicu na vijencu… Kao malo dijete radovao sam se tome… i sam sam se iznenadio s kolikim sam nestrpljenjem čekao taj trenutak.... Dugo sam gledao u taj plamičak koji je obasjavao sobu…..iskreno ne znam o čemu sam razmišljao..samo sam gledao, uživao….. neka toplina, svjetlost… kao da su iznenada tolikom snagom obasjale moje srce, dušu… iznenađen sam bio tim stanjem…. Nešto, nešto što sam odavno zaboravio….. nije to onaj sjaj koji je bio, ali, kao da se vraća… i traje…. Uživao sam, pustio sam tiho muziku…. Sjećanja, slike prošlosti…ali i neke slike koje ne znam kako bi nazvao… slike ne tako stare a u budućnosti…. Prelijepo je bilo vidjeti taj slide koji je u mojim mislima slijedio… kako čovjek, potaknut samo nekim sitnicama, može stvoriti neki novi svijet… svijet mašte…. Svijet mašte? Ali, ja bi…da polako, taj svijet mašte postane moj život, moja sadašnjost…. Uz svijetlost ove Prve svijeće…svijeće nade i iščekivanja i tihom molitvom kao da je snaga veća i jača…Kao da polako podižem jedra….. i plovim….. za sada mirnijim morem…u to sam siguran….ili griješim? Tako, sav u nekom čudnom stanju, pun sjećanja, gledao sam malo slike….stare slike… nisam već dugo ovako zaronio u njih…. Primijetio sam nešto čudno…. Jako, jako čudno…. Kod svake sam se sjetio nekog lijepog detalja, nasmijao, potekla je i po koja suza…., ali bila je to, prvi put, jedna lijepa šetnja… nakon koje nisam pao u očaj, nakon koje nisam poželio da me nema, nakon koje sam, prvi puta od kada ih gledam sam, rekao….Bože, kako lijepe slike … koja lijepa sjećanja….. i… dobio nove ideje koje ću polako, dan po dan, podijeliti s vama…. A to, to me malo „zabrinulo“…. Dobio sam volju pričati o prošlosti….je li to mirenje s njom? Da li je to dobar znak? Vjerujem da je….ne znam..... Pamtit ću dugo i današnji dan Ugledao sam Adventske svijeće plam Nakon sedam godina dugih Svijetlost mijenja mjesto tuzi Kao da toplinom, snagom svoga svijetla Govori mi…dolaze bolja ljeta Od ružnih će uspomena Ostati tek sjeta……… Gledam plam svijeće ove U sjećanja polako tonem Uzimam albume. u slikama nešto tražim Gledam ih, osmjehujem se… osjećam se snažnim Smješkam se gledajući slike stare Podsjećaju me na dane pune snage Al osmjeh kojim gledam ih sada Uz svijetlost svijeće – osjećam se snažan Kao da je dah novog života u meni Kao da nastaju novi snovi sneni Kao da koračam nekim novim putem Kao da krećem za nekim novim suncem Zamišljen tako, gledajući slike Sjetih se tako i ove prilike Sretnog života i ljubavnog sna Što odnijela su samo jutra dva Al nisam potonuo draga sada Kao da me vuče nova nada Mislim na vas drage moje I pokušavam ostvariti svoje snove Ljubav vaša kao da me prati Kao da ste mi rekle da shvatim Vrijeme je mali kreni dalje Za novi život, polako, skupljam snage Uživajte drage moje u sjećanjima mojim Vaše se slike više ne bojim U snu vas svojem očekujem skoro Jer za mene je došlo, nadam se, vrijeme novo Kad mi tiho u san dođete Kada tiho noću mi prođete Tada ću znati da na pravom sam putu da primio sam vašu ispruženu ruku Ne znam da li ovi dani koji dolaze, da li ja sam, da li moj papirić, ne znam ko je za ovo zaslužan, ali osjećam se mirnije….. osjećam se sretnije iako još nisam siguran čemu se ja to radujem… ali jedno sigurno znam… počeo sam se, po malo, radovati životu….. opet…..Počeo sam prihvaćati istinu o životu kao i moj dragi prijatelj kojeg rado čitam… Kroz njegove oči svijet je tako jednostavan, ružičast…a sve trnje i prepreke na koje je putem nailazio izgledaju kao jedna mala igra koju je lakoćom savladavao… i od njega malo učim…. Ma koliko sporo, polako, sa još uvijek prisutnim padovima ali i bržim pridizanjima iščekujem nadolazeće vrijeme...... da li sa nadom? I da ne mislite … moja Prva svjećica, upaljena nakon 7 godina u mome domu….. Koji sjaj, koja snaga tog plamena……….. I malo ozračja Zagrebačkih ulica……….

- 17:45 - Komentari (40) - Isprintaj - #