smotani

subota, 29.11.2008.

Vrijeme Došašća....

Sutra započinje Advent ili Došašće – vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa…… četiri tjedna do Božića. Ove sam godine odlučio i, nadam se da ću barem pol od toga i ostvariti, na drugačiji način provesti ovo vrijeme…. Ne, bacajući se u depre, ne tugujući, pokušavajući učiniti još jedan mali korak naprijed. Kako mi je ovaj tjedan bio „lud“ na poslu i dulje sam ostajao, danas sam krenuo, nakon neprospavane noći, na plac… uobičajene potrepštine – možda konačno i nešto skuham.. Zagledao sam se u Adventske vijence.. Sjetio sam se kako sam kod bake samo smetao dok je ona pokušavala, svake godine iznova, naučiti me kako se on radi. Baka je nabavila slame, borove grančice, češere… nešto ispreplitala… ma, nikada mi to nije uspijevalo. Redovito bi me tada zadužila da iz kutije gdje su bili nakiti, koje je svake godine nakon Tri kralja pažljivo zamotala u papir i spremila, pronađem neke figurice… polako odmotavajući jednu po jednu … slagao ih sa strane, vadio lampice za bor…palio ih, provjeravao da li je koja žaruljica pregorila, raspetljavao….. tako sam ja, podalje od bake, „pomagao“ joj u izradi Adventskog vijenca. I kasnije, kada se Božić u našoj kući tiho uvukao na vrata, pokušao sam od majke naučiti kako se to slaže. Sada je već bilo puno lakše… imao si za kupiti gotove slamnate vjenčiće i čarolija je bila u njegovom upotpunjavanju.. Ma, ni to mi nije išlo.. dakle takvo spadalo za te stvari još niste vidjeli..Znate kad je neko antitalent…e, a ja sam to isto ali na kvadrat… Pa, nismo svi za sve. Kada sam počeo život sa Sanjom uživao sam u spretnosti njezinih ruku… kojom lakoćom, jednostavnošću, ljubavi…. Ma to je trebalo vidjeti kako se rađa taj vjenčić…ili sam ja bio toliko zaljubljen ili je to bilo tako…ali bili su najljepši… Onda je došlo vrijeme bez tih čari, bez nekih mojih bisera vezanih uz te dane… Bili su to samo nijemi obilasci dragih mi osoba, paljenje svijeće sa svakom od njih…. Tiha molitva, riječi koje su… nadam se doprele do njih, suze, bol… ali…Smotani je i tu ostao dosljedan…. Koliko god sam nastojao „odabrati“ lijepe vijence, toliko sam, kao u pravilu se trudio, napraviti i neku „glupost“… navike ostaju navike, i kao da su moje drage osobe koje sam tih nedjelja pohodio, bile sa mnom, uživale u mojoj nespretnosti, mojoj zbunjenosti….. kao da je sve bilo isto.. kao da se ništa nije promijenilo..osim što one nisu uz mene. Ne, neću Vam sve dogodovštine ispričati..samo neke… Listao sam malo dnevnik…. I prisjetio se, nasmijao i naplakao u isto vrijeme…. Prvu godinu, išao sam zajedno sa punicom i juncem…. Dakle.. taj Sanjin otac, koji je to lik…. Što sam ga više upoznavao shvatio sam Sanjine riječi „ isti si ko moj stari“ i gotovo uvijek nakon toga dobio sam mali poljubac…obožavala je svog oca, a ja, ja sam obožavao tu njihovu ljubav. Punica je, ne jedan put znala reći, Smotani..ti kao da si njegov sin … ma kako vam te gluposti padnu na pamet… Redovito sam s njim radio gluposti, više štete nego koristi od nas, kako je ponekad punica znala reći…ali sve kroz smijeh, sve kroz predivno ozračje…. Doista ga volim… ne znam, mogu li reći kao oca…jer ne znam kako se otac voli…ali lijep je to osjećaj voljeti nekoga i poštivati tako kako ja osjećam za njega.. Uf, odlutao sam…Dakle, tu prvu godinu, krenuli smo… namjeravali smo ići Sanji i mojoj majci….tek nedugo su nas napustile, i sve je bilo tako svježe… tako bolno… i, krenemo mi… dođemo do Partizanskog spomenika.. i kud sad? Sanja je na jednu stranu, majka na drugu… gdje ćemo prvo… Ja bi da mogu u isto vrijeme biti na oba mjesta, da su mi zajedno…ali… i sad, velim ja, idemo prvo Sanji… veli punica… ne idemo tvojoj majci…. I tako, nastane malo dogovaranje… a moj junac ni pet ni šest pogleda me i veli…Biraj par ili ne par! Ma.. sad sam se nasmijao kao lud… dva bedaka, na sred groblja, u velikoj tuzi i boli igraju par ne par bim bam bus… da bi odlučili kome idemo prvo… Takav je moj junac… i zahvaljujući njemu opstao sam ono najteže vrijeme… hranili smo se ponekim šokantnim glupostima i preživljavali, polako…. Odluka je pala, idemo prvo mojoj majci… Druge sam godine išao sam, nismo mogli pogoditi zajedničke termine zbog nekih mojih obveza, i ja sam išao prvi. Rekao sam punici da ću ja odnijeti vjenčiće da ne moraju o tome brinuti… Punica me nazvala navečer i smijala se kao luda…. Nisam je ništa razumio… Uglavnom.. pitala me jesam li ja možda napisao neku novu povijest, počeo stvarati neke nove običaje…. Ništa nisam razumio… a bit priče je… da sam uzeo aranžmane sa tri svijeće…kako? Nemam pojma, i nemojte me to niti pitati? Ne znam…. Tako sam juncu dodao zadatak da ide po svijeću…ali i on, dovoljno pametan poznavajući mene, uzeo je 8 svijeća…kao da je slutio da će se isto ponoviti kod Sanje…. I naravno, kad su došli do Sanje..stanje isto…tri svijeće… Smotani stvara nove običaje..I kada sam o tome razmišljao, ma siguran sam da su bile četiri svijeće…no, dobro…. Jedne sam godine, bili smo opet skupa, bio sam nešto rastrojen… naime, kod Sanje smo „sreli“ njenu prijateljicu.. onu, vlasnicu očeva stana o kojoj sam vam pričao, i odmah mi je mrak pao na oči… Junac me zabavljao cijelo vrijeme, daj ovo , daj ono…ali njena slika nikako da se makne.. .i kada smo sve pripremili, idem ja zapaliti svijeću, tiho ćemo se pomoliti…. Palim ja svijeću…kad odjednom, zagrli me punica, šapne na uho… Smotani…samo jednu svijeću…ne sve…. E ..grrrrrr… pogledao sam ju upitno a kaj ću sad? Tri su već bile upaljene……..Koliko me ta osoba može izbaciti iz ravnoteže…. Još samo jedan biser… uzeo sam ja i Adventske vijence bez svijeća…. Neću zaboraviti puničin pogled Dobro Smotani a kaj bumo palili? A junac, ni pet ni šest, ajmo mi prvo zapaliti jednu cigaretu sa Sanjom…pa ćemo mali i ja po svijeće….. Moram vam priznati da mi je s punicom, u početku, bilo teško ići Sanji, ali i mojoj majci… ma ta žena ima toliku snagu, toliku ljubav, obožavala je, naravno, svoje dijete, voljela je i poštivala moju majku..ali ne da plakat kad smo tamo…ne da…. A ja baš tamo pucam…. Njena je parola..tulite doma, a ovdje želim vidjeti radost novom životu… ma znam, u pravu je.. a di ćeš ti Smotanog vidjeti da prizna da je neko u pravu? I tako, šetajući placom, obilazeći štandove, cvjećarnice… nađem ja konačno dva vjenčića koja su bila nešto što mi se dopalo.… provjerim svijeće… sve je u redu… Sutra ćemo, opet, svi zajedno…polako… do dragih nam osoba.. zapaliti svijeću, pomoliti se, prisjetiti se.. i da, naravno, vjerojatno opet imati neku dogodovštinu… Iako godine prolaze samoća ostaje.. nekako ovo vrijeme je najteže.. ali, kao što sam rekao.. ove ću godine nastojati na drugi način to proći… Već je danas punica najavila da moram ostati na ručku…. Joj..opet će biti borba kako ništa ne jedem, kako to izgledam, kaj delam od sebe… već ju čujem… ali…ma ja ju volim, oprat ću uši, napraviti propuh, i onako, kako ja to njoj znam napraviti, nasmijati joj se šarmerski, zagrliti je, poljubiti i kao usput reći…da mama… obožavam svoju punicu…Mnogi me pitaju kako to da je zovem punica… kao, pa niste se niti oženili… eh, da je sve bilo kako treba….oženili bi se… ali, pa živjeli smo skupa, bili zaručeni…nije li to kao brak? Samo smo još jednom trebali prisegnuti pred Bogom…ali, mi smo to i tako učinili.. Kad sam došao kući, prvi put zadnjih godina, počeo sam razmišljati ponovno o boru… o onom drvcu za kojim sam u djetinjstvu toliko patio…. Ne, ne znam još da li ću ga imati…ali, osmijeh mi se razvukao kada sam na to i pomislio… opet su navrla sjećanja… neka već znate, a neka vam, možda baš ovih dana ispričam…. Nekako mi vani miriši na snijeg…kao da sve počinje odisati predblagdanskim duhom… nekako sam opušten, sjetan ali i nekako čudno sretan…miran….. kao da malo uživam u tom duhu… i, iskreno, sviđa mi se taj osjećaj……zaboravio sam ga….kao da se vraća….nadam se i vjerujem u to…..

- 14:11 - Komentari (30) - Isprintaj - #