smotani
utorak, 25.11.2008.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama
|
Možda malo neobična tema za jednog muškarca? Ali, vjerujte, u obitelji u kojoj sam živio, u okolini koja me okruživala, to je tema koja me, već kao maloga, pratila i nekako, i danas, prisutna je u mojim mislima. Ovaj post posvećujem mojoj majci i svim zlostavljanim ženama. Na današnji dan, 25. studenog, 1960 godine u Dominikanskoj republici brutalno su ubijene tri od sestara Mirabel. Diktator Trujillo, koji je tada bio na vlasti, dao je ubiti sestre Patriu, Minervu, Mariu Teresu dok su ih vozili u posjet zatočenim muževima. Ubijene su na brutalan, okrutan način – zadavljene su, a tragovi na tijelima govore o brutalnom premlaćivanju. Bio je to još jedan događaj koji je dao zamaha pokretu protiv diktatorova režima i njegovu padu nakon izvršenog atentata na Trujilla 30.05.1961.god. Sestre Mirabel – Patria, Minerva, Maria Teresa i Dede bile su aktivistice koje su djelovale po imenom «leptir» i postale simbolom nacionalnog i feminističkog pokreta. Godine 1981 u Bogoti, na prvom sastanku feministkinja Latinske Amerike i Kariba datum stradanja sestara Miabel odabran je kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u znak sjećanja na njihovu žrtvu. U Hrvatskoj, nasilje nad ženama je, na žalost, najčešće u obiteljskim zajednicama.. U obitelji koja bi trebala biti sigurnost i utočište za žene, djecu.... Stvaranjem Hrvatske države žene su progovorile o tom nasilju, društvo je počelo, konačno, uviđati i taj problem. Osnovane su nevladine udruge, SOS telefon, skloništa za žene i djecu koje su žrtve nasilja u obitelji. Danas, među najglasnijima mi se, možda i zbog samog naziva, čini ženska udruga B.a.B.e. – Budi aktivna, budi emancipirana! Autonomne ženske kuće na raznim lokacijama i različitih naziva, svakodnevno vode borbu sa šumom zakonskih propisa, prava, potreba kako pridonijeti boljoj zakonskoj zaštiti i jačanju društvene svijesti o ovom problemu...o nasilju nad ženama i djecom u društvu. Zakonska zaštita, ma koliko jaka i raširena bila, nikada neće biti dovoljna. Usudio bih se reći, pitati «Ma, kakvi su to ljudi koje zakonskim propisima treba podsjećati, usmjeravat, upozoravati da je nasilje, ma nad kim, neprihvatljiv način ponašanja?» Neke statistike govore da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana jedna žena!!! Pa ovo su poražavajuće brojke!! Svakih 15 minuta – statistika koja obrađuje samo one poznate, prijavljene podatke... a koliko ih ostane nikada zabilježenih.......... možda, možda daleko veći broj? Iako je danas svijest žena hrabrija, smjelija.... ipak, mislim da još uvijek nemaju dovoljno hrabrosti, nemaju sigurnosti u ovu državu da će stati iza njih, da će im pomoći, da će nasilnici biti kažnjeni, a ne... nakon noćenja u pritvoru opet i iznova doći kući i.... sve ispočetka.... Neki će sada reći.. i muškarci su žrtve nasilja....jesu, istina.... i bio bi veliki , jako veliki pomak kada bi broj zlostavljanih žena bio jednak broju zlostavljanih muškaraca....ALI....da li uopće treba biti tog broja? Da li mi moramo iskazivati neku snagu, nadmoć prema slabijima.... koje su čari u tome? Zar ne bi bilo ljepše slaviti međunarodni dan pažnje prema ženama, djeci... međunarodni dan ljubavi prema dragim osobama – bile one naše djevojke, prijateljice... Ne, nemojte mi sada reći imamo Majčin dan, Dan žena, Valentinovo....zar ne bi bilo predivno kada bi svaki dan bio Međunarodni za sve nas, za naša srca, za sve naše ljubavi – ma kakve one bile, zar ne bi svijet bio tada ljepši, sretniji, veseliji, zdraviji.... zar ne bi bilo manje patnje, boli, suza? Zar mi stvarno ne volimo sebe? Zar stvarno se moramo sami uništiti...dovesti do ruba propasti da bismo shvatili..sad je dosta? Ne znam, jako me bole uopće razmišljanja o tim temama jer vraćaju me u mladost, djetinjstvo, vraćaju mi se slike moje majke, njezinog života, njezinog zlostavljanja............ i pitam se i danas... Majko, zar je ljubav doista toliko slijepa? Da li je vjera baš zavjet u dobru i u zlu presudna? Da li baš stvarno roditelji misle da je djeci bolje imati oba roditelja...ma kakva? Često sam, kao već odrasli mladić, pričao s majkom o tome.... uvijek se razgovor završavao sa nikada do kraja izrečenim odgovorima.... nikada nisam shvatio što je bilo najpresudnije u njezinoj odluci....da ostane, i trpi i dalje...sve dok...sve dok njezin sin nije prvi puta stao pred oca i rekao....Sad je dosta! Imao sam tada oko 14, mislim, godina.... Ošamario me tolikom snagom da sam glavom udario u zid....a ja...sa spuštenom roletom na očima...stao sam.... osjetio sam kako mi obraz natiče, kako mi glava tutnji....majka je plakala... mirno, tiho... pogledao sam ga u oči i rekao..»za svoje dobro ... nikada više nemoj pomisliti, a kamoli ponoviti ovo!» gledao sam ga ne trepnuvši neko vrijeme. Stajao je kao razjareni bik...ja, ja sam se usudio nešto reći!? Okrenuo se .... Nekako, mislim da od tada nismo previše razgovarali...samo dobar dan, doviđenja, poneka riječ ako i kada..... Naravno, bio sam najbolji sin kad je bio bolestan... kad je trebao moju pomoć. Pružio sam mu ruku samo zato što sam čovjek, ne zato što je on moj otac. Učinio bi to za svakoga.... Koliko je njegovo zlostavljanje, sada već odraslog čovjeka koji iz nekih moralnih načela bdije uz njega, pomaže mu.., bilo srčano (ako tako smijem reći?) govori i sve što mi je napravio nakon smrti...svojom oporukom.. Ne, ništa mi od tog čovjeka ne treba, baš ništa! Ali, bio bih sretan da je «iskupljenje» barem pokušao na neki način tražiti...palo mi je na pamet..da je stan ustupio Udruzi za zaštitu zlostavljanih žena, djece a ne što je... ..... Ne, to ne mogu niti napisati................ U nadi da će zlostavljanih biti sve manje i manje............. |
- 13:30 - Komentari (41) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||