smotani

nedjelja, 16.11.2008.

Snaga žene

Pogledao sam kroz prozor.. snen, umoran od svakakve noći…vidio sam sivilo…maglu… pravo jesenje vrijeme. Nimalo ohrabrujuće, nimalo osvježavajuće. Cijelu sam noć imao razgovore sa gospođom…. Stvarno, ta žena će me uništiti! Ma, ne, ne nisam pomislio na nju…već na gospođu Virozu…. Shvatio sam da se ona tako dobro udomaćila, uselila kod mene, uživa sve blagodati mog komfora…samo ja, samo sam ja nezadovoljan u toj priči… Ah, ti muškarci! Stalno traže dlaku u jajetu… dobro, dobro..neću sad o tim temama. I bez šljive i bez vina….radila je od mene što je htjela… nevjerojatna snaga… oduvijek sam se divio Vama, ženama….. Bez ironije, iskreno… nekako kao da sve u životu puno bolje nosite, snalazite se, opstajete… Ali, opet, s druge strane… kao da vam je to sudbina? Zašto?.. uvijek se pitam. Ne jedan put pitao sam se zašto Bog, kad je stvarao, nije stvorio muškarca majku? Da li je on već tada shvatio da, po nama, svijet bi brzo izumro? Ne znam, nekada stvarno zalutam u tako nekim pitanjima…. I ne, ne znam odgovore. Kako uspijevate nositi sve terete, a opet, sa smiješkom, ići dalje? Samo Vi, vaše srce i duša znaju kako vam je… nekada se to da naslutiti, ali skrivate… skrivate ne zato što se bojite…nisam tako shvatio..nego zbog dostojanstva i ponosa kojeg u sebi nosite! I koliko je to dobro, toliko..ne znam……. Najnoviji, istiniti, događaji mojeg života samo su ta pitanja produbili… divim se vašem JA! Vašem karakteru… A mi, mi muškarci….pekmezi… počev od jedne gripice s kojom se, ili ne znamo, ili ne želimo nositi, do nekih težih, većih stvari. Ma, OK..i nas ima svakakvih..ali kad ovako generaliziram mislim na većinu. Sad se sigurno pitate koji mu je? Ma, nekako danas, opet sam malo pekmezast…valjda je i temperatura, koja to i nije, učinila svoje..možda buncam…. Ali, u tom mom nespokoju bunila prenulo me zvono…susjeda…došla je provjeriti kako je njen miljenik, njen Smotani…. Gospođa sa skoro 79 ljeta i zimi dolazi pitati za ovakvog, za nju balavca! Tu ženu sam upoznao davnih sedamdesetih kada smo se doselili u ovaj kvart. Bio sam klinac sa svim nestašlucima..baš kao i njezin sin s kojim sam dijelio nekad samo razred a nekad i školsku klupu. Bili smo nerazdvojni. Kroz naše druženje i majke su se sprijateljile. Susjeda je 10 godina starija od moje majke… tako da se nekada znalo dogoditi da smo „zaštitu“ tražili kod moje majke…imala je malo više razumijevanja za dva bedaka koja su delala gluposti. Postale su nerazdvojne a naročito kad je i moja majka otišla u zasluženu mirovinu. Ta predivna žena bila je pri ruci kad mi je majka bila bolesna i kada me tiho, kako je i živjela, napustila. Tada se dogodio onaj dan…u mom životu više ništa nije bilo isto. Ostao sam sam. Mislio sam da sam sam…… Ta žena, ta draga susjeda, majka mog prijatelja, svakodnevno je dolazila….. muku mučila sa mnom… pazila na mene…. Ona je bila ta koja je Eu nagovorila da na jedno vrijeme doseli meni, bez obzira što će drugi pričati, jer, pomalo sam gubio kontrolu života. Moji Anđeli čuvari…. Po malo sam se vračao u neki ustaljeni ritam života, nosilo me vrijeme…dan po dan… Ea je otišla – zaključili su da je došlo vrijeme stavit me na „probu“… Zbog njih, iz zahvalnosti njima… išao sam dan po dan…. Nekako, polako….. Ta je žena, ta predivna susjeda, diskretno, tiho uvijek bila pored mene… tu negdje… Nekad je, ne znajući kako doći i provjeriti me, jer jučer je zbog toga bila, znala nazvati..Smotani, imaš malo ulja? Soli? Ma, shvatio sam ja da nije to to…shvatio..ali neopisivo je bio drag i simpatičan način na koji je ona to činila… Volio sam njezino prisustvo..iako, nekada vam dojadi ta pažnja, ta briga…ali, uvijek sam bio i bit ću zahvalan. I zapravo, krenuo sam od priče da je navratila vidjeti kako sam….jer, nisam se dva dana javio…zabrinula se…. Danas je zvala i saznala da imam društvo… gđu Virozu… i , jednostavno, došla na vrata sa juhom, piletinom, povrćem, mandarinama…… jer..ja sam njen ljubimac. Nevjerojatna je ta ljubav kuju ta žena ima prema meni već….ijuhuu godina…i ja prema njoj, naravno. Počeo sam od te snage, snage žene…. S kolikim žarom je ona taj ručak spremila, tjerala me jesti jer, kaže, izgledaš ko strašilo..ma, super, još mi i tepa… nije marila za moje vapaje da ne mogu, nisam gladan, budem…. Sjedila je dok nisam pred njom barem nešto pojeo.. .a bilo je teško…ne mogu žvakat, nemam snage gutat…. I sada, izvlačim se na virozu, naravno… a nismo li mi malo pekmezasti? Malo razmaženi? Ne znam, iskreno, ne mislim da sam razmažen, nije me baš život mazio, ali, da i ja, ma kao i svako biće, volim i želim pažnju, nježnost, ljubav i primiti, ali i dati…to je normalno. Lijepo je kad su ta pažnja i ljubav uvijek uz tebe, ma kakva ona bila….. susjedska, prijateljska… ljepše je ako je ona nešto više….. Ali, trenutno, najbliža mome srcu je gđa Viroza, koja me toliko opčinila, toliko ušla u mene, u moje osjećaje, dušu…. Osvojila me, pao sam na prvu…. I ne znam, ne znam kako ću je se riješiti…jer danas, ona je u meni prisutnija nego jučer..obožava me… a ja nju? I dalje, kao da u vjetar govorim…Odlazi, odlazi…moja draga ljubavi..ona je, kao i sve žene, jaka i postojana… čvrsta kao stijena..ja sam tek mali kamenčić kojeg je pretvorila u prah na svome putu…idem, idem dragoj napraviti čaj, bit ću dobar…poslužit ću je u krevetu…jer Smotani kad prima…prima svim srcem!

- 17:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #