smotani

četvrtak, 16.10.2008.

Jesen

Nakon kasnog ustajanja iz kreveta, uživajući još malo u neradnim danima, dan je započeo uobičajeno dosadno.. Kavica, komp, vijesti, malo mailići…i po koji telefonski razgovor sa nekima koji još uvijek nisu izgubili volju i snagu zanimajući se za moje zdravlje. I kada sam, konačno, odlučio nešto pojesti, shvatio sam….nema kruha. Hm, to nije značilo ništa drugo nego obući se i krenuti do dućana. Dan je bio predivan…ne bi nikad rekao koji je datum…sunce je obasjalo parkić, lišće na drvetu poprima pravu jesensku boju…..a jakna, koju sam ponio više iz zdravstvenih razloga, doista mi je bila višak. Odlučio sam, ipak i malo prošetati…udahnuti miris jeseni… Popeo sam se na nasip, i laganim, doista laganim koracima krenuo u najdužu šetnju nakon operacije..Kako me dugo tu nije bilo, sreo sam neke moje ljubimce na četiri šape, koji su od sreće odmah povješali se po meni. Nisu navikli da smotani ne padne na pod igrajući se s njima, nisu navikli da im smotani neće baciti lopticu, pomaziti ih, istrpiti te slatke poljupce koje su kradući od gazde poklonili meni…U čudu, te slatke okece pitale su se….hej dečki…ma, je li to naš smotani? Ma koji je ovaj? Grrrrr, vauu, vauuu…slušao sam njihov govor i pitao se….Bože, što li sad oni misle? Kako tim slatkim stvorenjima objasniti da se smotani smotao i više, da je trenutno malo van „igre“, ali…da će opet, kroz neko vrijeme biti sve kao i prije? Hoće li…? I dok sam u stilu ukočenog majmuna pokušavao, ipak, obratiti se na njima ne prepoznatljiv način, prišla mi je jedna gospođa, mlađa, sa malim djetetom… Bila je nekako, rekao bih, tužna, uplakana, žalosna….Ali, ko danas nema briga, ko je danas bez ovih ili onih problema? Pogledao sam je, sa velikim upitnikom iznad glave, ne prepoznajući je…Bojao sam se obratiti, jer, možda žena samo u svojim mislima gleda kroz mene…i ne vidi me….Zastao sam. Čekao njen potez…da li će me primijetiti? Da li da se pomaknem u stranu, da joj ne stojim na putu? I dok sam razmišljao što učiniti, ta mlada žena mi se obratila…imenom…Sad sam bio zatečen…Inače, osoba sam koje ljude ne pamti. Ma, to je nedostatak mog posla u kojem se susrećem sa puno stranaka, i nekako, nekako podsvjesno, ne pamtim lica…ma ko bi to sve popamtio i zašto? Neke ljude sretneš jednom u životu, neke ne sretneš godinama pa malo slika izblijedi, neke ne sretneš nikada ali njihovu sliku vidiš uvijek u nekome, neke viđaš svakodnevno a ne želiš se sresti s njima… Mali je broj onih koje želim vidjeti, koji su mi, na ma koji način dragi, čije lice ne bi želio nikada zaboraviti, ili ne daj Bože ne prepoznati….Tu ubrajam i par lica koja sam samo vidio na slikama, a volio bih da su uz mene svaki dan….Eto, smotani je opet odlutao….. Dakle, žena mi je prišla i obratila se imenom…“Smotani?“…onako, iznenađen, pogledao sam ju, napravio jedan brzinski bek ap u glavi pokušavajući barem locirati lik ispred sebe….Nisam stigao. „Ne prepoznaješ me?“ začu se glas mlade žene. Sada već polako ljut na samoga sebe biram riječi kako priznati da ne znam ko je ona? Kako ženi koja me pozna, očito je, reći: „Oprostite, ne mogu Vas nigdje smjestiti?“. Da, doista me poznavala, i to jako, jako dobro….nasmijala se i jednim sasvim drugim glasom rekla „Smotani, ostao si isti…nit pamtiš, nit prepoznaješ….pa ja sam..“ i taman, taj trenutak prepoznao sam taj osmjeh, prepoznao sam to lice „Tihana“ u isti glas, kao da vježbamo zborno pjevanje, izrekli smo to ime…. Nakon prvotnog smijeha, nastupilo je „odmjeravanje“… ona mene, ja nju….I opet u isti glas. „Super izgledaš“…E sad sam se, naravno, kao i uvijek, pobunio… ne, ne draga, ti izgledaš predivno…Kada smo se malo pribrali, dogovorili ko kako izgleda, prisjetili smo se zadnjeg susreta… Da, to je moja jako, jako dobra prijateljica još iz srednje škole i znamo se preko 20 godina – ali, sudbine su nas malo razdvojile i nismo se dugo, dugo vidjeli….nismo se vidjeli 10 godina….ni čuli, ni pisali, ni vidjeli….sudbine…..O njenoj priči samo bi rekao da se pogrešno zaljubila, otišla u Ameriku, i teško, doista teško preživjela svih ovih 10 godina. U tih 10 godina nije niti jednom došla doma, nije vidjela majku koju je obožavala….a vratila se, vratila se majci na sprovod. I ta zamišljenost… sa majkom je u svojim mislima ponovno, svakog dana iznova, šetala istim nasipom na kojem su svakodnevno bile rado viđen gost, pričala i vodila iste razgovore kao i tada…..Pričala mi je dugo o svom životu u Americi, o svojoj ljubavi, braku….bilo mi je teško slušati, a kako li je njoj tek bilo pričati. Raspala se, rasplakala… tada sam je privukao sebi, zagrlio, prijateljski poljubio i rekao, pitao, i što sada? Što ćeš sada? Plakala je kao malo dijete…nisam je znao utješiti…nisam znao, prvi puta sam i ja ostao bez snage, jer, doista, njezina priča…šokantna je…..Tek tada, ugledao sam lice malog djeteta i sjetio se slike sa početka…pa Bože, ona ima dijete…u svemu tome zaboravili smo na malu djevojčicu koja je mirno, velikih plavih očiju i loknica u kosi, gledala malo Tihanu, malo mene, pridržavajući se onom malom ručicom za klupicu….Tada sam odmaknuo Tihanu, lagano, i skrenuo pozornost na malu….nasmijala se, sada već dobro znanim osmijehom, : „Vidiš, sekina mala, moja nećakinja..“ …Ostali smo na nasipu dugo, imala mi je što za pričati….I ja njoj…pričao sam joj kako mi je majka umrla, otac..kako sam upravo operirao kičmu, kako sam promjenio radno mjesto, kakav je život u Hrvatskoj…..pričao sam joj o svemu, samo, samo sam jednu temu izbjegavao…osjetila je to….Nakon nekog vremena, zastala je, pogledala mi u ruke…..vidio sam dobro znani upitnik nad njenom glavom…..šutio sam…šutila je i ona….šutili smo nekoliko minuta..i tada je, smogavši snage, pitala …“Sanja?“….Šutio sam i dalje, a suze..samo su tiho pričale priču…moju priču, našu priču…Nisam mogao govoriti…previše tuge u jednom danu, previše. Pogledao sam ju, i samo tiho rekao…“Nema je, spava…“ Šutili smo neko vrijeme, zapalili cigaretu, gledali u travu….kao dva neznanca svako sa svojim mislima….I tada je malena plavooka razbila tu tišinu….“teta, žedna sam…“ Otišli smo na sok…nismo se vraćali na priču o Sanji….Nismo se više vraćali niti na njezinu priču…pričali smo o nebitnim i nevažnim, a opet tako važnim stvarima… Morali smo se rastati….nisam se usudio ništa pitati, jer opet, opet mi je proletila njezina kratka priča o životu u Americi, nisam imao snage ništa pitati…ali to je Tihana, pozna ona Smotanog jako, jako dobro…..“Smotani, do kad si na bolovanju? Ja ostajem, ne vraćam se više tamo….moramo se nać….imamo toliko toga…..“ Da, doista imamo…..toliko toga ..i više….Sa osmijehom na licu krenuo sam kući, i sretan i tužan…i tužan i sretan….Veselim se slijedećem susretu sa Tihanom..imamo toliko toga za pričati…puno je, puno je vremena prošlo…i znam, opet ćemo se, kao i pri svakom susretu sjetiti nekih dogodovština iz škole, i opet će mi na nos „nabiti“ moje nestašluke sa maturalca, i opet ćemo se smijati kao nekada…sve dok…sve dok ne „odrastemo“, dok se ne sjetimo naših „starijih“ dana, dok se ne sjetimo naših ljubavi, uspona i padova…….Jer…još od srednje škole, nas dvoje bili smo rame za plakanje jedan drugome….ona meni o svojim nastojanjima da nekoga osvoji, ja uvijek pri ruci..pomoći ako treba…ja sam njoj pričao o mojim simpatijama….ma, stanovali smo blizu, družili se puno, bili smo…doista vezani….I bio sam tužan kada se nije javljala iz daleke Amerike, bio sam očajan….od njezine sam majke, koju sam cijelo ovo vrijeme obilazio, dobivao tek šture informacije da je dobro, da će mi se javiti…..osjetio sam da nešto nije u redu, ali nisam majku htio više žalostiti…u njezinim se očima vidjela bol…ja, ja nisam taj koji smije u tu bol dirati……Žao mi je, ali nisam niti znao da joj je majka umrla…jer baš tada, baš tada bio sam na operaciji…. I na kraju, zahvalio bi se Sekhmet…..na preporuci da idem prošetati, da je lijep dan…, ali i činjenici da sam ostao bez kruha…

- 21:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #