smotani

ponedjeljak, 13.10.2008.

Krešo, moj prijatelj, kolega....

Nakon jutarnjeg buđenja, kavice, malo listanja po portu i čitanja vijesti, zazvonio je telefon i uslijedio razgovor koji će mi obilježiti dan. Naime, zbog nekih zdravstvenih problema, još uvijek sam na bolovanju – iako svaki je dan bolji od prethodnog, a nadam se lošiji od dolazećeg ….. Javio mi se kolega iz Zadra (Krešo za ovu priliku), i najavio, kao i uvijek, glasno svoj dolazak u Metropolu. Ne bi to bio nikakav događaj, a još manje problem, da isti nije „bacio oko“ na mene, a ja, ovako sramežljiv ne znam se nositi s time. Ne, nemam „tih“ sklonosti, ali ponekad moja neodlučnost, pristojnost ali i odgoj izmaknu kontroli pa se može dobiti i krivi dojam. Uglavnom, nakon prošlogodišnjeg „plesa zaljubljenih“ sve je krenulo slijepom ulicom….Svi bruje o neuzvraćenoj ljubavi, ja se samo smješkam, a Krešo….on još uvijek ne odustaje…i tako, vrtimo se u krug. Kako me Krešo nije vidio od operacije, sa velikom zabrinutošću se raspitivao o zdravlju, pokretljivosti (hm, na koju pokretljivost je mislio?) – općenito o stanju. Nastojao sam odmjerenim odgovorima dati mu do znanja da ne brine, da sam dobro i da, naravno, očekujem daljnji napredak. Kao i obično, negdje sam napravio krivi korak - u plesu to obično znači da ću partnerici stati na nogu, a sa Krešom - e sa njim to znači „vidjet ćemo se!“. Nisam se mogao izvući od susreta u četiri oka! Joj, joj….što sad? Ovo će biti naš prvi susret na samo! Prvi susret bez prisutnosti još kojeg pari očiju! Priznajem, uhvatio me mali strah, neugoda… Što ako razgovor krene nekim pravcem o kojem ne želim niti razmišljati? Što ako mi konačno kaže ono o čemu svi bruje a ja uporno to niti želim vidjeti, niti želim vjerovati? OK…skulirat ću se….ma on je samo Krešo, kolega iz Zadra koji me samo želi vidjeti, uvjeriti se da postoperativne dane provodim vodeći brigu o svom zdravlju, opuštajući se, odmarajući se…. Put od Zadra do Metropole sada je daleko kraći – živjela Dalmatina – pa vremena za kuliranje i nemam previše….Polako sam se obukao, ranije nego obično ovih dana, odradio jutarnje vježbe i odlučio malo prošetati kako bi uhvatio zraka toliko potrebnog za razbistriti misli…..Skrenuo sam u kafić na još jednu kavicu pokušavajući racionalno sabrati misli – ma ne, sve je to šala. Odavno sam shvatio da Krešo ima nekih sklonosti prema muškarcima ali oduvijek sam ga smatrao dobrim prijateljem, kolegom i suradnikom. Nikada nisam dozvoljavao da taj njegov život utječe na naše odnose u bilo kojem pogledu. No, znate kako to biva kad se u nekim slobodnim trenucima društvo malo opusti… e to je sa takvim ljudima greška. Naime, sve ono što u šali i „odvalite“ njima se to prikazuje na jedan drugi način – kao davanje miga „samo naprijed“. Olakotna okolnost u svemu je ta što ja i danas njega gledam kao prijatelja, kolegu… Vratio sam se doma i sa nestrpljenjem, cupkajući (kao da idem na prvi čvenk) čekao Krešu. Nakon nekog vremena začulo se zvono na vratima… stigao je… U čast njegova dolaska nisam se niti obrijao jer , znao mi je reći „kako ti lijep ten imaš“..e pa da ne izazivam, ostao sam onako „neuredan“, neobrijan – konačno, na bolovanju sam, neka se i lice malo odmori… Osmijeh koji sam ugledao kada sam otvorio vrata raspršio je sve sumnje . ma to je samo Krešo, moj prijatelj, kolega…. Kao pravi domaćin, iako usporeno od posljedica zahvata na mom tijelu, napravio sam kavu, ponudio ga gablecom (iliti marendom – taman mu je vrijeme za nju) , sok….Uz razgovor vrijeme je počelo odbrojavati minute do podneva……. I tada….uz zvuk topa uslijedilo je nešto…čega sam se plašio, mislio sam bez razloga…ali… Lagano, kao pravo muško, počeo je o svojim osjećajima prema meni .. a ja, nisam znao da li se smijati, plakati, izbaciti ga van…? Brzo sam sabrao misli, i onako kako sam i odgojen, saslušao ga… Kada je završio svoj monolog pokušao sam sa malo humora, objasniti mu kako sam od njega naučio kako priči svojoj simpatiji koju bih tako rado pozvao na kavu i kojoj bi tada izrekao upravo to što je on meni rekao. Iskreno, jako sam pazio da ga ne povrijedim, jer znam da je jako teško svoje osjećaje izreći baš onome na koga se odnose… iako su ti osjećaji bili namijenjeni meni, iako nemam tih sklonosti, poštujem izbor drugih i na kraj pameti mi nije grubo ih povrijediti. I oni imaju osjećaje, zar ne? Krešo se otvorio kao malo dijete….bilo mi ga je žao….ali na žalost, ne mogu mu pomoći. Drago mi je, da smo nakon dugog razgovora, došli do jedne teme koja je mene jako mučila….nisam li mu svojim opuštenim ponašanjem dao povoda za to? Nisam li ga prošlogodišnjim „plesom zaljubljenih“ izazvao, dao mu signal…? Ne, nije to Krešo tako shvatio ..dobro je… malo me to proganjalo, ali i to smo razjasnili. Dugo se Krešo zadržao, i bilo mi je žao kad je krenuo… Nakon ovog razgovora stekao sam još jednog pravog prijatelja! Ma koliko čudno i neobično nekima bilo, imam nekoliko prijatelja takvih uvjerenja koji me nikada nisu razočarali, nikada napustili, nikada iznevjerili. Danas sam stekao još jednoga, sa kojim su sve nejasnoće ili dvosmislenosti riješene, sa kojim ću sada biti opušteniji, znajući da nema nerazjašnjenih pitanja, da nema sumnji ili nadanja. Krešo, moj prijatelj, kolega…..

- 11:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #