SONGFORDEAD

Često smo bili željni. Ravnodušni prema drugima, a svoje misli kupali u kupeljima ispunjenim pjenastim noćenjima. Nagim dama što su tako slasno odavale svoje draži. Plamtile su za nas kao vatrene zvijezde potreba.
Tada sam i upoznao jednu od njih. Imala je crnu valovitu kosu. Tek lagana haljina na bretelama je skrivala opojnost o kojoj su neki pričali. Isklesana je na izvoru zelenih virova, okićena grančicama lovora bila je prva koja se odala dodirima osjećajnih dlanova.
Svojim kretnjama zavodila je i planine i oblake čeznutljive. Privlačila mostove i stapala kišne kapi u oceane morske ljubavi. Ispod te svilenkaste plahe oprave koža joj je bljeskala. Kapi zanosa su joj se kotrljale do stopala i ostavljale potpise prirodnih čuda.
Bila je moja tu jednu misao. Vrijedna pažnje, trenutaka u kojim sam ju skidao pogledom. Ostavljao ju na pijesku da se zrake sunca prelijevaju po prutićima slasti. Igrala se je sama dok sam iza kamena stiješnjenog između morskih valova i palminog drveća razbuđivao svoj zanos. U nevolji je bila, opojna i vrela. Priskočim li joj u pomoć grubo ću je uzeti bez obzira na suncobrane i mesnate školjke. Zakoračiti oko njenog tijela, privući joj koljena do svojih. Uploviti u beskraj boja. Moja će biti na jarbolu koji tražiti nemirni vjetar i dodire blagih dlanova.