SONGFORDEAD

Krali smo jedno od drugog dodire na valovima sirovosti. Pronalazili ožiljke sretnih trenutaka kada smo se osjećali sigurno, zadovoljeno. Griješili smo jako, ludo. Usne sam ti prevlačio okusima divljih ugriza, ujedima zvijeri. Želio sam te s prvim noćnim utapanjima, propadanjima u pijesku vreline.

Sklupčaj se uz mene, pute' zagonetnosti prepusti pustinjaku što putuje uz mjesec koji udovoljava zvijezdama modrog neba. Ljubit ću ih, opojno buditi u njima savršenstvo osmjeha i vječnih ružinih latica. Dok ne odškrinem vrata koja vode u bezvremensko postojanje nosit ću te na rukama. Bit ćeš na tronu grubosti. Moja, samo moja.
Ako i vjetrovi zapušu sa sjevera znaj držat ću te za ruku. Neću te kriti od Nordijskih Bogova. Ti si moja Svetinja, treptaj Svemira, odsjaj vulkana dok bijesni po zemljanim ravnicama Usuda.