SONGFORDEAD

Usnama si ga vrelo budila. Osvajala putenost koju si puno puta željela u sebi. Mrsio sam ti rosne lasi, prebirao po rinčicama od zelenog stakla dok si me krala od mene samoga. Ugurala uza zid, predala se noći, odala se zovu divljine.
Imala si me u šaci. Vrela krv mi je kolala tijelom. Putovala od nogu do glave. Iznutra gorim, izvana žarim ti po licu i obrazima. Sladiš se u kiselkastom okusu nabreklosti. Otapam te kao sladoled. Kapljem ti niz ogrlicu uzdaha do crte razgraničenja.
Dečko sam prirode. Slažemo se kao cvjetovi na livadi. Podaj mi se. Opusti opravu nakon kupanja. Zavrti šeširom vlažnim. Pribij se uz mene. Na njemu, putniku kroz nevrijeme divljih ruža, zaiskri.
Niz tijelo ti klize kaplje znoja, stvaraju se medaljoni medeni na preponama napetim. Spuštam se jezikom niz koljena u dolinu požude. Pustošim sve, u grču te hvatam. Razbijam se o tvoje polutke raspete. Gubim dah, prepuštam ti svoga sjemena prah.