SONGFORDEAD

Nemoj se stidjeti. Uvedi me u svijet požude. Kao noć sam, u tami te tražim. Pružam ruke da te stegnem.
Ljubavnica si što mi se sa osmijehom podaje. Bradavice ti grickam. Grudi putene
ljubim, po tijelu plovim. Sokove tijela tražim na najintimnijem mjestu Planete.
U rascvjetanoj ljepoti, što mi daješ. Sjajiš bojom purpura, vatra je u tebi.
Pališ, pališ u meni mašinu. Uzimam te u malim dozama. Straga ti prilazim. Na
koljena se spuštaš. Sočnim sokom naranče te mažem. Uzimam bananu, srce ti
dražim. Jedem ju sa guštom. U meni si. Oplahuješ mi moždane vijuge. Stjenku
napetosti, rastvaram. Prodirem. Oslanjaš se rukama na krevet koji nam služi tek
da u njemu utopimo san. Ritmom vjetra i zanesenosti ulazim duboko u tebe.
Stenješ, vrištiš. Mijenjaš uspomenu na mene. Krutost mi držiš na odstojanju,
tek toliko da brežuljci ti opijeni vape. Između požude i usplahirenosti
ostavljaš ga. Dražiš se lutkom što sam ti poklonio za novogodišnju noć. Želiš i
njega i mene u sebi. Pohota te razdire, moja sloboda prodire. Uvijaš se kao
jesenski list. Tisuću nijansi po tijelu ti je. Ne ostavljam te mirnu i
spokojnu. Žudiš sa mojim sladom po usnama crvenim, svojim.