SONGFORDEAD

Plesala je oko štange. Bokovima primamljivo njihala. Grudi je skrila iza crnog, svjetlucavog grudnjaka. Uhvatila se za nju, napravila okret. U glavi mi se zavrtjelo. Pratio sam svaki njen pokret. Tijelo pitko, uljima premazano. Uvijala se. Krutost mi se punila krvlju. Prevrtao sam se. Ludio za njom. Bila je moja djevojka mašte. Bosih nogu pravila je male korake. Vukla me u sebe. Želio sam biti dio nje. Njenog struka, bedara. Pljusnuti po polutkama. Gristi joj prepone. Ona je moj propeler. Ukrcat ću se u nju. Letjeti nebom, kroz oblake modre. Sladiti se usnama njenim, slatkim kao med što ga vrcaju njene sočne oči. Tiha je patnja koja me rumeni. Bol. Priđi mi, pedalj do mene. Mirisi neka nam se sudare. Naprave grmljavinu. Neka iskre frcaju. Uzet ću te tu na barskoj stolici. Zavrtjeti. Okrenuti. Raširiti. Uvijek ćeš biti pahulja snijega što mi se topi u ruci. Jecaj u tami nakon neprospavane noći. Grčenje ponosa. Reci mi djevojko koliko imaš još okretaja do kraja radnog vremena. Bit ćeš na vrhu planine. Omeđena samo granicom bluda i mojih ruku koje te draže. U jutru ti ispod haljine crvene purpurne brežuljke traže.
Plesala je oko štange. Riječi su ulazile u nju. Daj da te još jednom zavrtim. Rastvorim jezikom požude. Upijem sve sokove tvoje.