SONGFORDEAD

Kucam na vrata. Čisto iz znatiželje, sluđen moralom te razdragane žene. Opet, pomislim, čekat ću. Ali, čujem korake. Špijunka se otvara. Znatiželjno oko me žudno probavlja. Otvara ih lagano, tek toliko da se provučem. ''Dobar dan,'' rekao sam kroz zube. Rolete su bile spuštene. Zrakom struji miris lavande, svježe očaravajuće kupke. ''Možda sam došao u krivi trenutak?''. ''Ma ne. Upravo sam gotova''. Kosa joj mokra. Neraščešljana joj je padala preko leđa. Za sobom je ostavljala vlažan trag. Koji sam pratio, kao da me vodi u ocean, u kojem ću otkriti Sunce, mjesec žut i vatreni ulaz u purpurne odaje. Ogrnuta je samo ručnikom. Grudi sam joj grizao pogledom. Ništa nije govorila. Samo mi se slatko osmjehivala. Približavala mi se. Odmicao sam se. Nije to bio strah. Tek lupanje srca što me je slabilo. Ruke su gubile kontrolu. Stjerala me je u kut. ''Jesi li došao da ponovimo gradivo od jučer? Ili na moj vrući čaj?''. Usta su mi se osušila, nešto sam pričao ali glas je izgubio ton. Uhvatila me je snažno za prepone. ''Opa, pa netko se razbudio''. Spuštala se na koljena, dok je razotkrivala mirisno tijelo. Uzela ga je pohotno u usta. Jezikom ga je prebacivala sa jedne na drugu stranu. Ubrzavala je ritam. Tijelo mi se okamenilo. Krv se slijeva pri njenom grickanju, raskoši koju joj nudim . Uhvatio sam je za bujnu grivu. I lagano usporavao tempo. ''Polako'', prišapnuo joj. Spustio sam je na pod. Sljubio svoje usne sa njenim brežuljcima. Noge joj stavio na ramena. Jezikom prelazio preko međice do sjajno raširene opojnosti. Prodirao sam sve dublje. Sve mi se više otvarala. Nudila slast koja je bujala. Miješali su se sokovi iz ljubičastog vulkana sa slinom kojom sam je gorljivo napajao. ''Ne mogu više čekati. Želim te cijelog u sebi. Do krajnjih granica muškosti. Uzmi me, zapali vatru u tijelu. Budi ono najbolje što mi dan može pružiti. Bol mi razbudi, želim plakati od ljubavi, suze radosnice neka stvaraju hram ljubavi. Razbij opne grešnosti. Prolij sve po pustinji u koju si kročio. Ostavio kapljice jutarnje rose. Dozrele višnje. U ustima što se rasprsne. Curi niz zube, na grudi. Ostaje neizbrisiv trag. Trag koji te želi u bespućima, željan je hrane što se rađa sa prvim dodirom. Ugasiti ju može samo snaga ugriza u jecaju.''