subota, 02.08.2008.

Stanica

slobodoumnost, liberalnost, Poison Bottle. Blog je stanica.

Predugo sam se pitala kako mi se netko otvoreniji od mene može čini manje tolerantnim nego što jesam.
Tako što ne prihvaća konzervativne ljude. Uzalud prihvaćanje kanibalizma i nekrofilije kad ne možeš prihvatiti one koji nemaju nikakav poremećaj.

Toliko vremena provedemo u tramvajima da se mora nešto važno htjeti reći. Početak je uvijek: "Reći ću ti kad izađemo iz tramvaja.". Sve je jedan veliki mikrofon.

Najbolji trenutni fizički osjećaj mi je kad me netko pokrije plahtom. Trenutak dok pada ..ahh

Ove moje misli služe meni kako bi me podsjećale koji je smisao života. Drugi neka me podsjete također:)

Blog je stanica. Jedna dobra stanica na kojoj pričaš naglas i ljudi ti odgovaraju.
Opet ti moji tramvaji koji su mi se pod kožu uvukli (često ih spominjem jer živim nešto dalje od svega što nije krucijalno; također kada se vratim iz nekog grada, prvo zagrlim tramvaj. Izbrisala sam dio gdje afektiram.):

S prijateljem sam u tramvaju pričala o Rodionu kojem se nikako mogla sjetiti prezimena. Na stanici se s drugog kraja ustao neki dečko, počeo nam se približavati zureći mi u oči dok pričam o Rodji, već je gotovo izašao na vratima najbližim nama i onda se sav uspaničen okrenuo viknuvši: "Raskoljnikov!! Oprosti, čuo sam te i ne mogu si pomoći, to mi je najdraža knjiga.." "Hvala."

Ma ljudi su super :)

Nanovo pomislih na sve žene kojima sam na ulici dotakla kosu ili leđa, a one su se ili pravile da ne vide ili su mi se nasmješile. Kako je dobro biti žensko! Smiješ sve dirati bez da itko osjeća strah.
Ili je možda samo sa mnom tako.

Možda i nije tako dobro.

- 02:50 - Komentari (68) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

design byRuby Nelle