Smisao Života

utorak, 11.10.2022.

Mizantrop

„Zašto mrzite ljude?“

„Zato što su sebična đubrad.“

„I Vi ste čovjek.“

„Jesam, mrzim i sebe.“

„Iz istog razloga? Jer ste sebično đubre?“

„Da. Naravno. Sva bića na ovom planetu su sebična, takav je prirodni poredak. Sebičnost, bila ona potpuno sirova i primitivna ili ona sofisticiranija, zamotana u solidarnost i altruizam, jedini je jamac opstanka života. Geni su sebični, njihov jedini cilj je replikacija života, a sredstva opravdavaju cilj, nebitno je kakva su dok god ispunjavaju svoju svrhu. I sve je to u redu dok bića nemaju mogućnost promišljanja o tome. Kad se prijeđe ta granica posljedice su katastrofalne, nevina sebična bića postaju sebična đubrad, postaju sposobna za zlo, postaju zlo samo po sebi, nešto što do tada nije postojalo. “

„Zanimljiva opservacija. No, vratimo se na Vašu mržnju. Kažete da ste i Vi sebično đubre i da se mrzite, ali ne mrzite se dovoljno da se lišite života? Ipak volite živjeti?“

„Da, život mi je još uvijek donekle mio, ne želim ga još izgubiti, barem ne od svoje ruke, a to je isto odlika sebičnog đubreta kojeg mrzim. Ljude, pa tako i sebe, mrzim ipak samo 99,9 % svog vremena.“

„A, što je s onim 0,1 %?“

„Tih 0,1 % me sprečava da se dobro naoružam i krenem masakrirati svako smrdljivo ljudsko smeće na koje naiđem dok ne potrošim sav arsenal, a onda zadovoljan s obavljenim poslom i smiren, ubijem i sebe.“

„Tih 0,1 % čini Vaš strah od vlastite smrti?“

„Ne. Smrt je ništavilo, nepostojanje, toga se ne bojim. Dan kad ću umrijeti bit će blažen trenutak. Prokleti nagon za samoodržanjem je u pitanju, koji mi neda da to učinim sada! Nisam ga još svladao. Ali, ne radi se samo o tome.“

„Još je, dakle, nešto stalo u tih 0,1 %? Ne čini li Vam se da to malo čudno zvuči? 99,9 % mržnje prema sebi i čovječanstvu ne bi trebalo biti jače od tih 0,1 %. Kako je to moguće? Da se ne radi ipak o većem postotku koji Vas onemogućava da učinite to što ste rekli? Recimo da se 51 % Vašeg vremena odnosi na toleranciju, a 49 % na mržnju prema sebi i čovječanstvu. To bi zvučalo uvjerljivije, logičnije?

„To je moj subjektivni osjećaj, a ovdje smo da bismo razgovarali o mojim osjećajima, nije li tako?! Ako kažem da ljude i sebe mrzim 99,9 % svog vremena, to kažem jer se tako osjećam. Za proći svaki put potrebno je vrijeme od početka do završetka puta. A nema završetka puta bez stopostotnog iskorištavanja vremena koje je potrebno da se taj put prijeđe. Možete to shvatiti na način da sam prešao 99,9 % puta do cilja, a nikako da završim posljednju etapu koja je najkraća, ali i najteža. Put zahtijeva da mrzim ljude i sebe u svim njegovim etapama. Nedostaje mi, dakle, još malo mržnje u tom završnom dijelu, koja će me dovesti do kraja puta, odnosno moram ljude mrziti 100 % svog vremena da bi taj put bio dovršen.“

„Dakle, možemo reći da niste u stanju učiniti posljednji korak, došli ste skoro do samog kraja puta, stojite na provaliji, ali put završava na dnu provalije, trebate samo zakoračiti, ali to niste u stanju. Osim što vas u tome sprečava nagon za samoodržanjem, rekli ste da nije stvar samo u tome, da ima još nešto, pa Vas pitam što je to 'još nešto' koje je, ako uračunamo nagon za samoodržanjem, manje od 0,1 %, a toliko snažno da svladava 99,9 % Vaše mržnje?“

„Prokleta ljubav.“