Smisao Života

nedjelja, 17.04.2022.

Zaboravite Isusa...

Ljudi su umislili da su vrijedniji od drugih živih bića na ovom planetu, a to su umislili zahvaljujući svojoj inteligenciji, odnosno razvojnoj fazi inteligencije u kojoj su sposobni postavljati pitanja o svom bitku. Ali, kako u toj razvojnoj fazi inteligencije nisu sposobni i dati odgovore na ta pitanja neminovno postaju religiozni. Odnosno, religija je faza u evolucijskom razvoju u kojoj je vrsta dovoljna inteligentna da može postavljati pitanja o bitku, ali ne i dovoljno inteligentna da može odgovoriti na ta pitanja. Ali si je u vlastitoj umišljenosti i na vlastitu štetu i štetu života na ovom planetu ipak dala odgovor kako je svrha te vrste da gospodari Zemljom, da je podloži...

Evolucijski smo se razvili kao i sva druga bića na ovom planetu. Sebičnost je uvjet opstanka. Kao i kod životinja svako naše činjenje ili nečinjenje proizlazi iz želje za zadovoljavanjem naših potreba, a ako zadovoljavamo naše potrebe, znači da sve što činimo, činimo zbog sebe, zbog svoje sebičnosti. Postoje tri vrste sebičnosti.

Prva je kada činim nešto da sebi priuštim zadovoljstvo ugađajući sebi;

druga je kada sebi priuštim zadovoljstvo ugađajući drugima;

i treća je kada nešto činim kako bih izbjegao loše osjećaje.

To je naš život, sve što činimo ili ne činimo (ili pokušavamo činiti ili ne činiti) je zbog vlastite zadovoljštine.

Mi svoja činjenja i nečinjenja, za razliku od životinja, definiramo kao moralna ili nemoralna iako principijelne razlike u motivaciji našeg činjenja ili nečinjenja nema, osim što nam naša inteligencija omogućava taj (ne)moralni aspekt i time nam omogućava da činimo ono što zovemo zlo, što životinje nisu u stanju bez obzira što neke ubijaju i djeluju nam okrutne i krvoločne, ali nemaju tu razinu inteligencije da o tome promišljaju i da to definiraju kao dobro ili zlo (iako bi neki znanstvenici rekli da i neke inteligentnije životinje poput dupina i bonoba pokazuju nekakve znakove primitivnog moralnog ponašanja, pa čak i primitivne religioznosti).

Ono što zovemo dobrim djelima su također osobni interesi. Sva dobra djela koja činimo, činimo isto zbog jedne od onih ranije navedenih vrsta sebičnosti. To ne znači da ne treba činiti dobra djela, jer koliko dajemo toliko i primamo, ali dajemo zato što želimo primiti, primiti zadovoljštinu, primiti dobre osjećaje, jer ako ih ne primimo, patimo. A patimo zato što smo postavili uvjet primanja. Naime, ako težimo tome da taj uvjet zadovoljimo i u tome ne uspijemo, patnja je neminovna. Patit ćemo i ako imamo očekivanja koja nam se nisu ispunila, npr. možemo nekome pomoći ne samo zbog toga što ćemo se bolje osjećati nego da nismo pomogli, nego i zbog toga što imamo očekivanje da će nam taj netko uzvratiti uslugu, a ako se to očekivanje ne ispuni možemo patiti ili u najmanju ruku biti ogorčeni ili ljuti ili tužni. Kada bi dobra djela mogli činiti bezuvjetno, ona bi bila još bolja, bila bi savršena, mi bi bili savršeni, svijet bi bio savršen. Ali, to je samo fantazija.

No, ipak živimo u realnosti (iako smo istovremeno sposobni živjeti i u fantaziji), a ta nam realnost zbori da se kao vrsta unazad stotinjak tisuća godina nalazimo u najopasnijoj razvojnoj fazi inteligencije koja doživljava svoj klimaks. Ta faza podrazumijeva vrhunac umišljenosti o našoj „vrijednosti“ i vrhunac opsjednutosti s pohlepom i moći. I unatoč tome što smo se svih tih tisuća godina pokušavali „dovesti u red“ i „vratiti na pravi put“ pomoću raznih religioznih i ideoloških uvjerenja, raznih duhovnih i materijalnih filozofija, ništa nam nije pomoglo, to nas je povijest uspješno naučila - kako nas ništa nije naučila. Već sam jednom napisao da je čovjek u odnosu na kukca potpuno bezvrijedan za život na ovom planetu, jer da nestane kukaca nestao bi gotovo sav život, a da nestane čovjek... Znate sve, nema čovjeka, nema problema...

Uglavnom, najopasniji stadij inteligencije je kad sebična vrsta postane dovoljno inteligentna da shvati kako je sposobna pokoriti svijet i dovoljno glupa da ne može shvatiti kako time uništava taj svijet i sebe. 'Ko može pomoći takvoj vrsti? Nema tog spasitelja, tog boga! Zaboravite Isusa... ili nemojte ako vam pruža utjehu, jer to je jedino što preostaje, utjeha u fantaziji da postoji vječan život u savršenom svijetu bez patnje, u nekom drugom životu, jer što bi inače bila svrha patnje u ovom svijetu?

Vrijeme mi je za ručak, za finu šunku od pajceka koji je ipak manje vrijedan od mene i tu je da bi mene nahranio, on je svoju svrhu ispunio, patio je i žrtvovao se za veće dobro, pa će biti nagrađen u raju za pajceke, mljac...

Sretan Uskrs!