Smisao Života

nedjelja, 14.04.2019.

Bezboštvo za početnike

Uđosmo u Veliki tjedan, odlično vrijeme da kršćanski vjernici koji slave Uskrs po gregorijanskom kalendaru preispitaju svoju vjeru. Ali, zašto bi vjernici trebali preispitivati svoju vjeru? Pa, zapravo i ne bi, ono što nam ne'ko kaže da trebamo ili sami tako mislimo ne znači da i moramo, ili ono što nam ne'ko kaže da moramo ili sami tako mislimo ne znači da i trebamo. No, ako na temelju nekakvog trunka sumnje osjetimo tu želju te pritom imamo volje preispitati čvrstoću svoje vjere najbolji način za to je uzeti u ruke Bibliju i čitati je. Ali, pritom treba uključiti razum, jer ako bog postoji i ako nam je dao razum valjda je podrazumijevao da ćemo se njime i koristiti. Tako se u svim područjima naše realnosti služimo razumom kako bi zaključili što je istina, a što ne. No, dobro, gotovo u svim područjima naše realnosti. U nekim područjima koristimo isključivo slijepu vjeru.

Pa tako vjerovanje u boga, vjerovanje da je Zemlja ravna ploča, vjerovanje da su vanzemaljci posjetili Zemlju i sl., spada u to područje u kojem razum prepušta mjesto vjeri, iliti kako kaže Voltaire: „Vjera vjeruje u ono što razum ne može.“. Naime, razum traži dokaze pa kaže: „Ne mogu vjerovati tvrdnji koja nije podložna dokazivanju, ne mogu vjerovati nečemu što se ne može demonstrirati.“ Razumu nije problem povjerovati da je Zemlja ravna ploča ili da su vanzemaljci posjetili Zemlju ili da postoji bog, samo su mu za to potrebni neoborivi dokazi. Logika vjere u boga kaže da boga ne možeš spoznati ako u njega ne vjeruješ prije nego si ga spoznao, odnosno vjera u boga je preduvjet spoznaje boga. Iako, kako već rekoh, u odnosu na gotovo sve druge fenomene u našem životu prvo tražimo dokaz koji nas dovodi do spoznaje, a tek onda vjerujemo da smo to spoznali. Npr.,razum koristimo kad odbacujemo vjerovanje u jednoroga, no kad je u pitanju uskrsnuće iz mrtvih razum misteriozno nestaje.

Bog se objavljuje ljudima kroz osobna iskustva, kroz intuiciju, kažu neki vjernici, ali očito je da se tako ne objavljuje svima.Zašto bi oni kojima se bog nije objavio vjerovali onima koji tvrde da se njima objavio? Samo zato što to kažu? Svaka čast osobnim duhovnim i mističnim iskustvima, ali ona mogu biti posljedica svega i svačega, zašto ih pripisivati nekakvom bogu? Zašto se bog skriva od razuma ako želi da svi znamo da postoji, zašto zahtijeva da se u njega vjeruje na osnovi nedokazivih svjedočanstava pojedinaca od kojih svaki priča svoju priču o bogu, svoju priču o „spoznaji“, odnosno zašto bi zahtijevao da se njega ne spoznaje razumom kojeg je dao ljudima kao alat za spoznaju? Zar je bogu toliko teško objaviti se razumu svakog pojedinca, objaviti se svima na neupitan način? Čemu ta igra „pravih“ i „lažnih“ objava „pravim“ i „lažnim“ prorocima? Zar to samo ne unosi zbrku u ljudsku potragu za istinom? Ili je tu zbrku unio vrag koji želi napakostiti bogu i njegovom stvorenju čovjeku, a jadan bog je nemoćan da to spriječi? Ili možda postoji jednostavnije objašnjenje, da su bog i vrag samo proizvod ljudske mašte? Što se razuma tiče nema dokaza da nisu.

Mnogi će, istina, reći kako postoji mnogo „dokaza“ o postojanju boga, kao i vraga, pa će nabrajati razna navodna „čuda“, „proročanstva“, ukazivati na kompleksnost života, na tzv. prvi uzrok itd... Međutim, svi ti „dokazi“ ne mogu biti dokazi za postojanje boga jer su to argumenti iz neznanja, odnosno kada nešto ne znamo objasniti to pripisujemo bogu. Zašto bi neobjašnjeni fenomeni poticali od nekakvog boga? Kojeg boga, kakvog boga, čijeg boga? Odgovor na to također se daje novim argumentom iz neznanja – bog je misterij. Pa, pobogu, ako je bog misterij znači da ne možemo proglašavati nikakvu istinu u vezi boga kad o njemu ništa ni ne znamo. Ali, to nas ne sprečava da u ime tog misterija o kojem ništa ne znamo proglašavamo istinu. Pa je tako stvorena i Biblija, kao riječ božja, neupitna istina koju nam je objavio bog, posredstvom onih koji su imali tu sreću da se baš njima objavio, a mi ostali tome samo trebamo vjerovati.

Dakle, vraćam se na Bibliju, sveto pismo kršćana, temelj njihove vjere. Većina kršćanskih vjernika najvjerojatnije nije pročitala Bibliju, i nije ih ni briga što u njoj piše. Najvjerojatnije su samo deklarativni vjernici, ili su vjernici koji nekritično usvajaju vjeru preko posrednika – vjerskih „autoriteta“ koji im čitaju i objašnjavaju dijelove Biblije kako ih oni doživljavaju. Većina ljudi su zapravo vjernici zbog konformizma, odnosno prepuštaju se društvenim tokovima koji ovise o dominantnim trendovima, a ljudi su skloni slijediti trendove bez pretjeranog promišljanja o njima čime su skloni i indoktrinaciji s koje god strane ista dolazila. Za kvalitetnu izgradnju vlastitih stavova potrebna je volja za istraživanjem, za čitanjem, za širenjem znanja, a to zahtijeva više vremena i truda, zahtijeva napor koji većina ljudi ne želi uložiti jer se lakše povinuti kako vjetar puše.

E, pa sad, ako želite uložiti malo više truda u preispitivanje vlastitih vjerskih uvjerenja, ponavljam, uključite razum, uzmite Bibliju u ruke i čitajte ju, garantiram vam da ćete postati bezbožnik jer vam razum neće dopustiti da vjerujete u ono što razum ne može vjerovati. Ili, kako kaže R.G. Ingersoll: „Ateizam se dogodi kad sami čitate Bibliju, a kršćanstvo se dogodi kad vam netko drugi čita Bibliju.“. Ne morate se bojati da će vam se dogoditi nešto loše ako postanete bezbožnik, nevjernik, ateist, nazovite to kako hoćete. To neće značiti da tvrdite kako nema boga, već samo nećete vjerovati onima koji kažu da ga ima. Kada bi ustvrdili da ga nema našli bi se u istoj poziciji kao i oni koji tvrde da ga ima, trebali bi to i dokazati. Ovako se stavljate u poziciju koju ne morate dokazivati jer niste iznijeli tvrdnju, već samo izražavate nevjeru prema tuđoj tvrdnji, a teret dokazivanja je na onom tko iznosi tvrdnju.

Potonje sam spomenuo kako bih ukazao na razliku između nevjerovanja u boga i tvrdnje o nepostojanju boga. Nevjerovanje je vrijednosno neutralno i ne može biti laž ili istina, dok su tvrdnje o postojanju ili nepostojanju boga ili lažne ili istinite. Ateizam (bezboštvo), dakle, ne može biti lažan jer se radi o nevjerovanju da ima boga, a ne o vjerovanju da ga nema. Ako ateist ustvrdi da nema boga prelazi iz područja nevjerovanja u područje vjerovanja, i tada bi ga mogli nazvati antiteistom, iako se ni antiteizam (protuboštvo) ne mora isključivo temeljiti na negiranju postojanja boga, već može biti i „pojačani“ ateizam koji podrazumijeva aktivno protivljenje religijama i njihovim dogmama, odnosno antiteist može biti i onaj tko zadržava ateistički stav nevjerovanja u boga bez tvrdnje o nepostojanju boga, ali se pritom iz te pozicije nevjernika aktivno suprotstavlja svemu što zastupa teizam.

No, da se vratim na to kako se ne morate ničega bojati ako postanete bezbožnik iliti nevjernik. Parafrazirat ću jedan citat čiji je izvor inače nepoznat ali se često krivo pripisuje Marku Aureliju: „Živite život u dobroti. Ako ima boga i pravedan je, neće ga biti briga jeste li u njega vjerovali ili ne, sudit će vam po vašim vrlinama, a ako nije pravedan onda mu se ne trebate klanjati. Ako pak nema boga, vas više neće biti, ali će vaša dobra djela ostati u sjećanju vaših bližnjih.“ Istina, postoji jedna značajna prepreka na tom putu prema bezboštvu – strah od smrti, zapravo ne od smrti, nego od prestanka postojanja. Svi dokazi upućuju na to da ćete prestati postojati, ali ako ih odbacite i prihvatite nedokazive tvrdnje o tome kako nećete prestati postojati uzalud vam trud svirači, možete čitati Bibliju koliko hoćete jer ćete tražiti samo one dijelove koji potvrđuju vaše preduvjerenje da ćete živjeti poslije smrti pa ćete i dalje ostati vjernik, a koja bi to šteta bila.