Smisao Života

petak, 31.01.2014.

Žudnja

Kaže se da čovjeka određuju njegova djela, a ja kažem da čovjeka određuje njegova žudnja... Jer djela su tek posljedica žudnje... Istina, žudnja ne mora biti ispunjena, ali to ne znači da ona ne određuje čovjeka, jer žudnja nije tek puka želja... Žudnja definira čovjeka u njegovoj srži, jer žudnja je nagonska, izvorna, pokretačka, stvaralačka i uništavajuća snaga univerzuma... Bez žudnje nema ciklusa stvaranja i uništavanja kojim se održava postojanje u relativitetu koji poimamo... Na subatomskoj razini bez žudnje za povezivanjem i razdvajanjem čestica nema stvaranja i razaranja materije, u fizici o toj žudnji govorimo kao o gravitacijskoj, elektromagnetskoj ili nuklearnoj sili – žudnja za održavanjem postojanja, bez koje nema postojanja... Kod živih bića o toj žudnji govorimo kao o nagonima koji nas tjeraju da preživimo i da se razmnožavamo kako bi održavali život – žudnja za životom, bez koje nema života...

Čudno zvuči govoriti o žudnji u smislu da čestice materije žude za spajanjem i razdvajanjem, odnosno da se o silama koje ih na to nagone, govori kao o žudnji... Ali, zašto ne?... Zar to nije žudnja, iz naše perspektive kao samosvjesnih bića?... Najjednostavniji oblici života, poput virusa i bakterija, žude za životom, za razmnožavanjem, za opstankom, za evoluiranjem... Čestice žude za spajanjem, za stvaranjem novih oblika, za opstankom, za evoluiranjem... Da ne ostanem samo na materijalnoj perspektivi, energija je ta koja na kraju krajeva žudi za opstankom... Prema zakonu očuvanja energije ista nikada ne nestaje, samo se transformira iz jednog oblika u drugi, a teorija relativnosti nam zbori kako se masa i energija međusobno transformiraju jedno u drugo – održavajući postojanje – kao da postojanje može prestati postojati, kad bi to moglo ne bi bilo postojanje... Naravno da se ovdje postavlja pitanje svijesti jer kako se može nečemu žuditi ako ne postoji svijest o tome?...

Ako gledamo na sile kojima čestice djeluju jedne na druge, kao na žudnju, onda je prisustvo svijesti na subatomskoj razini nužno... Ali taj koncept apsolutne svijesti kao održavatelja univerzuma ostavljam svakome da doživljava na svoj način... A ja se vraćam na žudnju za životom koja karakterizira nas kao i sva druga živa bića na ovoj planeti... Ta žudnja utkana je kao informacija u naš genetski kod... Bez žudnje nema života, nema ničega... Žudnja je sve... Bez nje nema ni ljubavi ni mržnje, ni sreće ni patnje... U našem moralnom poimanju svijeta žudnja je uzrok i dobra i zla, jer čovjek žudi za svim i svačim... Osim za zadovoljavanjem osnovnih potreba koje nam omogućuju preživljavanje mi žudimo i za svim onim što nam daje osjećaj zadovoljstva... Najviše za čim žudimo jest da se osjećamo dobro, zadovoljeno, sretno... Kada sam prije više od 5 godina pisao svoj prvi post na ovom blogu gledao sam dva vrapčića kako se kupaju u lokvi vode i djelovali su mi neizmjerno sretni zbog toga, te sam postavio pitanje: da li oni uistinu osjećaju sreću ili je to čisto nagonsko zadovoljstvo?...

Ali koja je razlika?... Mi želimo vjerovati da postoji razlika... Da mi nismo životinje, da smo mi bogu bliža i draža bića, zbog kojih je svijet i stvoren... Mi smo sebe proglasili samosvjesnima, toj samosvijesti smo dali naziv ego, rekli smo si da mi imamo razum, da nas to razlikuje od životinja, rekli smo si da znamo više od životinja, da osjećamo više, proglasili smo se bogovima... Jer smo za tim žudili – da postanemo gospodari – to nam je jedino imalo smisla... Ta zašto smo tu nego zato što smo izabrani da budemo viši, bolji, savršeniji, stvoreni na sliku boga koji nas voli više od svega i zove nas k sebi, a mi k njemu žudimo svim srcem svojim i svom dušom svojom i cijelim tijelom svojim... Da, stvoreni smo da bi žudili bogu i njemu se vratili... To je jedan od odgovora koji si dajemo kada si kao samosvjesna bića postavljamo pitanje zašto postojimo... A kako je takvo pitanje metafizičko, isto zahtjeva i metafizički odgovor, a na ovoj planeti nema boljeg majstora za metafizičke odgovore od čovjeka, ta on je izmislio metafiziku ...

No dobro, dosta metafizike... Vraćam se na vrapčiće... Al' nemrem bez metafizike ... Da li je to sreća što oni osjećaju kupajući se i cvrkutajući od zadovoljstva?... A nego što je?... To je njihova sreća, koja nema veze s našom, a metafizički vjerujem da je ta njihova sreća izvornija, iskonska, jer nije opterećena sa našom samosvijesti... Mi sreću tražimo, oni je žive... Mi ne nalazimo zadovoljstvo u samom postojanju, u samom životu, već tražimo nešto za što mislimo ili osjećamo da će nam donijeti sreću... Mnogo nam toga donosi osjećaj zadovoljstva, ali zadovoljstvo ne mora značiti i sreću... Zadovoljstva su najčešće kratka, brzo prolaze, a mi tada u svojoj žudnji za zadovoljstvom tražimo druga zadovoljstva... Ili drugačije rečeno, postavljamo si uvjete koje trebamo ispuniti da bi bili sretni... A svijet koji smo stvorili temelji se na tom ispunjavanju postavljenih uvjeta koji će nam kakti donijeti sreću... Glavni uvjet koji si postavljamo jest posjedovanje... Postali smo ovisnici o žudnji za posjedovanjem, odnosno o žudnji za moći, smatramo kako će nam imanje donijeti sreću u bivanju...

Kako o svojoj žudnji razmišljamo i stvaramo pojam etike, morala – odnosno definiramo koje su žudnje dobre, a koje loše – tako smo u svijetu koji se temelji na žudnji za moći proglasili posjedovanje kao nešto dobro, kao našu primarnu vrijednost... Stvorili smo pojam vlasništva nad zemljom i svega što je na toj zemlji kako bi mogli ostvariti tu žudnju za moći... A upravo ta žudnja za moći, odnosno žudnja za posjedovanjem, uzrok je svih zala koje činimo na ovoj planeti... Jer da bismo mogli posjedovati moramo prisvajati silom, moramo postati nasilnici, otimači... Moramo se proglasiti vlasnicima zemlje i svega što je na toj zemlji i tako drugima onemogućiti plodove te zemlje osim pod uvjetima koje mi kao vlasnici postavljamo – tako ostvarujemo moć i vlast nad ljudima - silom, oduzimajući im pravo na egzistenciju osim pod uvjetima koje mi kao vlasnici postavljamo... Civilizacija se temelji na ostvarivanju te žudnje za moći, žudnje za posjedovanjem – što je u našem moralnom zakonu dobro, dapače najveća vrijednost – vlasništvo.

Uistinu, to mora biti dobro, jer ne bi bilo velebnosti današnje civilizacije, ne bi bilo napretka koji smo kao vrsta postigli... Vlasništvo nad zemljom i ljudima kao posljedica žudnje za posjedovanjem najveće je dostignuće Homo sapiensa, bez kojega ne bi bilo nas danas ovakvih kakvi jesmo, ne bi bilo ni mene da tipkam po ovoj tipkovnici pretvarajući svoje dubokoumne misli u riječi na ovom blogu... I zato sam zahvalan svima robovlasnicima, feudalcima i kapitalistima, pod čijim vodstvom se tijekom povijesti u krvi izrabljivanih izgrađivala naša civilizacija... Zahvalan sam svim našim gospodarima, bivšim, sadašnjim i budućim, koji su nas vodili kroz nebrojene ratove kako bi očuvali i proširili ono što smo gradili i izgradili... Zahvalan sam i Vladi SAD-a koja je baš na današnji dan 1876.g. protjerala posljednje slobodne starosjedioce u rezervate dajući im tako do znanja da svojim primitivizmom u kojem nisu imali pojma o vlasništvu nad zemljom, ne mogu spriječiti napredak naše civilizacije – to je bio jedan od mnogih svijetlih primjera kako se naša civilizacija razvijala...

Svima njima koji su kakti živjeli u skladu s prirodom dana je jasna poruka – kakvo dobro vam je to donijelo?... Svakog tko se suprotstavlja razvoju civilizacije pojest će mrak... Ima i onih koji kažu da je upravo zahvaljujući toj predivnoj žudnji za moći i posjedovanjem koja našem rodu donosi sreću i blagostanje, naša civilizacija osuđena na propast, jer je takav razvoj neodrživ, odnosno da je samouništavajuć... Ali ti nemaju pojma o providnosti naših gospodara i njihovoj sposobnosti da nas vode ka još većem napretku, ka još većoj sreći i blagostanju... Žrtve su uvijek neophodne kada je u pitanju napredak i naši će gospodari znati koga i u kojem broju treba ponovo žrtvovati kako bi naša civilizacija opstala i dalje napredovala... I stoga nema bojazni za budućnost naše vrste i života na ovoj planeti dok god naše gospodare vodi žudnja za moći i posjedovanjem, a veliku većinu ostalih žudnja za zadovoljavanjem poriva, jer čovjek se uvijek klanja onome tko mu osigurava ispunjenje njegove žudnje... I taj je za čovjeka bog... Žudnja nam stvara boga kojem ćemo se klanjati...

Ali bez žudnje nema ničega, jer žudnja je, kakvom god je smatrali, dobrom ili lošom, potrebitost koja održava postojanje u ciklusu stvaranja i uništavanja...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.