Smisao Života

utorak, 04.10.2011.

Strah od slobode

Da bi uistinu bili slobodni moramo biti spremni izgubiti sve što mislimo da imamo... Zapravo, slobodni smo kada shvatimo da ništa ne posjedujemo, već da ono uz što smo se vezali, s čime smo poistovjetili svoj „ja“, posjeduje nas... Ne posjedujemo niti život, ta kako bi mogli, život posjeduje nas... I istinski smo slobodni kada u nama nema straha od smrti, kada nema straha od gubitka života, ta kako možemo izgubiti nešto što ne posjedujemo?... Međutim, za pripadnika naše kulture vrlo je teško postati slobodan, jer kultura ne odgaja ljude da budu slobodni, već ih pripitomljava, pretvara u robove sustava, stavlja im okove u kojima žive svoj cijeli život, a najveći trijumf kulture očituje se u tome kako porobljeni svoje okove ne doživljavaju kao okove zato što ne znaju da postoji život bez okova... Ta kako bi i znali kad ga nikada nisu iskusili, poput životinje koja cijeli život provede u kavezu ne znajući da postoji život izvan kaveza... Ono „izvan kaveza“ je u svijesti porobljenoga definirano kao nešto nesigurno i opasno, treba se držati sigurnosti kaveza, jer život izvan njega jednostavno nije moguć...

I uistinu, za pripitomljenu životinju, kao i za pripitomljenog čovjeka život izvan kaveza je gotovo nemoguć, jer pripitomljeni za preživljavanje izvan kaveza jednostavno nema iskustva... I taj strah od života izvan kaveza je ono što omogućava preživljavanje sustava... Strah od slobode glavni je adut naših gospodara... Dok god je taj strah prisutan u našoj svijesti, dok god taj strah vlada našim bićem, mi ćemo i dalje ostati pripitomljene životinje koje se uzgajaju poradi izrabljivanja... Ali što u tome ima loše, velite?... Što fali svinji ili ovci o kojoj se gazda dobro brine?... Ništa... Svinja se lijepo tovi, uživa u blagodatima svakojakog napoja, dok ne dođe vrijeme za klanje... Ovca lijepo slijedi svog pastira po najboljim pašnjacima, dok ne dođe vrijeme za klanje... Zapravo su pripitomljene životinje u boljoj poziciji od čovjeka, ne moraju rintati da bi zaradile pravo na smještaj i hranu (barem ne otkad su ih zamijenili strojevi), samo trebaju davati ono čega imaju u izobilju, mlijeko, vunu, jaja, meso, kožu itd., i sigurne su da će tijekom svog života imati sve što im je potrebno... Pripitomljeni čovjek pak mora cijeli život rintati otuđujući svoj rad kako bi stvarao bogatstvo svojim gazdama, ali pritom nije siguran da li će imati pravo na hranu i krov nad glavom... Hm, pa nije ni taj kavez baš toliko siguran i udoban... Ali je ipak bolji od zastrašujuće slobode...

Jer, stvarno, zar možete zamisliti pripitomljenog čovjeka kako živi u slobodi, kako se sam brine za sebe, da ne otuđuje svoj rad (da ne radi za druge i živi od mrvica koje mu bacaju), ili da ne živi na račun otuđenog rada (da ne izrabljuje druge)?... Pripitomljeni čovjek to nije sposoban jer je on specijaliziran da bude određeni zupčanik u stroju... On nije u stanju funkcionirati kao univerzalno biće (kao cjelokupno biće koje je u stanju preživjeti u prirodi čiji je dio, ali od koje se kao pripadnik naše kulture otuđio) jer tako nije uzgojen, jer tako nije dresiran... On može opstati samo kao specijalizirani dio stroja zvanog civilizacija (kao liječnik, mehaničar, rudar, vatrogasac, inženjer, itd.)... Stvar je u pripitomljavanju, bez pripitomljavanja nema onoga što danas nazivamo civilizacijom, odnosno civilizacija nastaje procesom pripitomljavanja, procesom kontroliranog uzgoja i dresure, od biljaka i životinja do čovjeka („dresura“ se naravno odnosi na životinje i čovjeka, dok je „uzgoj““ zajednički svim trima skupinama)... Pripitomljavanje ima samo jednu svrhu – eksploataciju, točnije, ostvarivanje moći izrabljivanjem drugih bića, biljaka, životinja i ljudi (nemojte me ovdje krivo shvatiti, čovjek je u jednom trenutku u svojoj evoluciji shvatio da ima moć utjecati na neke prirodne zakone, uzgoj biljaka, pripitomljavanje životinja itd., stvar je u tome da je taj trenutak njegove „prosvjetljenosti“ otvorio pandorinu kutiju, mogućnost ostvarivanja moći i vlasti, ne samo nad životinjama i biljkama, već i nad drugim čovjekom u cilju izrabljivanja poradi omogućavanja lagodnog života bez rada)...

Što je pripitomljavanje savršenije, to je eksploatacija učinkovitija, a civilizacija „naprednija“... S pojavom i razvojem pripitomljavanja razvijaju se i sve ostale nuspojave ili nusprodukti istog, kao što su teritorijalnost, vlasništvo, hijerarhija i nacionalizam, a sve u cilju učvrščivanja eksploatacije čovjeka nad florom i faunom, a nadasve nad drugim čovjekom... Ne smijemo zaboraviti ulogu religije u pripitomljavanju... Religija nije nuspojava pripitomljavanja, već je ista ključno sredstvo za pripitomljavanje... Bez proglašavanja i prihvaćanja „božjih zakona“ pripitomljavanje nije ostvarivo... Bog (ili bogovi) stvara(ju) Zemlju da bi čovjek njome vladao, da bi čovjek bio gospodar svega što pliva, gmiže ili hoda ovom planetom, uključujući i drugog čovjeka... Sva bića (osim eksploatatorske manjine) u takvoj kulturi postaju predmeti izrabljivanja, doslovce predmeti, roba od koje se izvlači korist, neživa bića, mrtve stvari, sirovine i roboti, koji služe samo za stjecanje profita poradi održavanja moći i vlasti izrabljivača, odnosno poradi održavanja ovakve kulture koja jamči moć i vlast onima koji su sposobni i voljni održavati takve odnose, a kako i ne bi bili, otkad je odricanje od moći privlačnije od prihvaćanja iste?...

A kada se organizacija društva temelji na hijerarhiji i eksploataciji nitko u tom društvu nije slobodan... Strah od slobode ne vlada samo većinom izrabljivanih, već i manjinom izrabljivača... Izrabljivani se boje izgubiti sigurnost svoga radnog mjesta, jer smatraju (u okolnostima takvih društvenih odnosa sasvim opravdano) da im njihovo radno mjesto osigurava egzistenciju, a izrabljivači se boje... Čega se oni boje?... Ah, da, nekad su se bojali nezadovoljstva izrabljivanih koje može kulminirati revolucijom... Zanimljivo, svaku su revoluciju u povijesti ovog jadnog ljudskog roda, ili točnije rečeno, ove jadne kulture, okrenuli sebi u korist... Ali, to ne znači da se ne boje... Boje se, strah ih je, inače ne bi stvarali i održavali zaštitne mehanizme koji izrabljivačku kulturu održavaju tisućljećima... Stvar je samo u tome da oni uspijevaju usaditi veći strah od slobode u svijest mase izrabljivanih negoli što je nekolicina „slobodarskih“ mislioca tijekom povijesti uspjela utjecati na svijest izrabljivanih i utjerati strah izrabljivačima, ali nikad se ne zna, uvijek treba biti na oprezu, neprijatelj nikad ne spava, nikad ne znaš kada će se masa zatupljenih ovaca okrenuti protiv svojih pastira... Ali, nema tu baš prevelike brige na strani naših gospodara... Naime, izrabljivači su uvijek u prednosti, ipak oni kolo vode, njihovo je školstvo, njihovi su mediji, njihova je religija, njihova je znanost, njihova je vojska, pobogu, njihova je cijela kultura!...

No, bez obzira na njihovu moć i našu nemoć (iako mi imamo moć, samo što to ne znamo ili se previše bojimo), strah je na kraju taj koji vlada svima... Strah od slobode... Jer izrabljivač je ovisan o izrabljivanom i obratno... Tu slobode nema, ni za jednog, ni za drugog... Oboje smo ovisnici, teški narkomani, niti moj gazda može živjeti na moj račun ako ja ne pristajem otuđivati svoj rad, niti ja mogu živjeti ako ne pristajem otuđivati svoj rad... Čekaj malo?!... Ko tu koga j...?!... Oni nas, i mi sami sebe... Strah od slobode, da, iliti možda bolje rečeno – nesposobnost za slobodu!... Ta nesposobnost dio je našeg bića, od rođenja nas odgajaju da budemo nesposobni za slobodu... Sve nas, i one koji će postati izrabljivači, i one koji će postati izrabljivani, pripitomljuju nas da služimo takvom sustavu birajući između ta dva načina, i to nazivaju „socijalizacijom“... Ako pokušamo izabrati nešto treće proglašavaju nas asocijalnima i tjeraju nas da potražimo stručnu pomoć, a ako to ne želimo, bože moj, zatvora ima dovoljno, ali u zadnje vrijeme prenapučenost zatvora također postaje veliki problem...

Jebiga, gazdama se baš i ne da ulagati previše NAŠIH novaca u izgradnju novih zatvora, jer će im se smanjiti dobit, ali trebali bi bolje razmisliti, zatvori su im od koristi, kao i općenito represivni aparat, što ima više nezadovoljnika treba biti više onih koji će ih dovoditi u red, jer kako se drugačije boriti protiv desocijalizacije?... Gazde, dajte malo mučnite glavom, previše nam dopuštate, stisnite malo više taj remen, ili možda to ne želite?... Čekate da situacija dosegne kritičnu točku i onda ćete udariti svom snagom opravdavajući se istom retorikom kojom se služite stoljećima: „ Neprijatelj našeg načina života, naše tisućljetne svete kulture (kojeg smo mi stvorili, ali to ne smijemo priznati) toliko je postao jak da ugrožava samu našu opstojnost i trebamo ga se riješiti svom silom koja nam stoji na raspolaganju, a kada to učinimo više nikada nećemo dopustiti da bilo tko ugrožava temelje naše svete kulture!“, jer ćemo svi, hvala bogu, misliti isto (Zamjatine, Huxley i Orwelle, popušili smo, baš kao što ste i napisali da budemo).... Gazde, niste glupi, svaka vam čast, niste nikad niti bili, jer da jeste, ne bi uspjeli održavati izrabljivačku kulturu do danas i tjerati nas sve da je i dalje održavamo u potrošačkoj euforiji, jer mi nismo ništa više od toga – robovi potrošači... Rintamo i trošimo... To je naš smisao života..., jer se bojimo slobode...

Ne bojimo se slobode zato što znamo što sloboda jest, već baš suprotno... Nemamo pojma što je sloboda, nesposobni smo slobodu zamisliti, a kamoli iskusiti, ili možda nismo?, (to vrijedi i za mene, ni ja nemam pojma što je sloboda, pokušavam je zamisliti, i kao takvu u svojoj imaginaciji opisati, sudite mi zbog toga koliko god želite)... Kako smo naučeni da se bojimo nepoznatog, dapače, da nepoznato proglašavamo zlom, neprijateljem i slično, tako je i sa slobodom... Sloboda je nešto strano i opasno jer je nepoznato, sloboda je neprijatelj... Prijatelj je ono što je opipljivo, ono što je tu, ono što nam daje osjećaj sigurnosti, udobnosti, pripadnosti, ono što nam daje do znanja da u svojoj tjeskobi nismo sami... To je naš posao, to je naša vjerska zajednica, to je naš stan, to je naš auto, to je naša odjeća, to su naši izleti u shoping centre, to je naš namještaj itd.,... Ali, čekaj malo, zakaj nam treba nešto da nam daje do znanja kako u svojoj tjeskobi nismo sami?!... Otkud uopće tjeskoba?... Odakle je došla, pa bilo je sve u redu, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet... Ups, ispričavam se na ovom stereotipu klasične rvacke obitelji, no bilo je nužno da se poslužim ovakvim niskim udarcem kako bih općenito ukazao na rutinu, neispunjenost, zatupljenost, monotonost i ne znam što još sve uzrokuje tjeskobu...

Rutina je glavna optuženica... Čovjek u ovom društvu ne poznaje spontanost, improvizaciju (ponovo se ispričavam što sve stavljam u isti koš, čast izuzecima), ide na posao, vraća se s posla, ide na izlet, vraća se s izleta, gleda tv, seksa se, spava, budi se, ide na posao, vraća se s posla, sve planirano, sve vremenom određeno... Vrijeme, ta apstraktna linija koja modernom čovjeku određuje život, koja modernom čovjeku uništava život... Vrijeme je, znate, izmišljeno kako bi se čovjeka učinkovitije izrabljivalo (optužite me sada da sam pristran i isključiv što stalno trubim kako je sve što činimo u svojim životima u službi održavanja eksploatacijskih odnosa)... Podijeli dan na sate, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad, podijeli tjedan na dane, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad... Da, moji su zaključci pristrani i isključivi, kao da postoje zaključci koji to nisu... Da, sve što mi kao pripadnici kulture u kojoj smo rođeni i odgajani činimo, činimo da bi istu održavali, jer smo tako naučeni... I ja to činim svojim načinom života, ne mogu drugačije, zapravo, možda bih mogao, ali ne znam kako, jer sam specijaliziran i ne znam drugačije... Da, ja sam licemjer, koji to zna da jest, i kao takav i dalje ću kritizirati našu „svetu kulturu“... I znate što još, možda sam dotaknuo vrh sante koja se zove sloboda, jer se više ne bojim izgubiti ono što imam, odnosno ono što nemam...