Nemam komentar na tekst, jer je to tvoje, vjerujem, iskreno predstavljanje viđenja stvarnosti. To mišljenje i uvjerenje, zapravo bi bilo šteta mijenjati, a jedino ga ti sam možeš nadopunjavati.
Za sebe mogu kazati da sam svojevoljno čimbenik života kakav za sada ograničava moju potpunu slobodu. I to je nekakav napredak, kakav-takav.
Pozdrav!
05.10.2011. (18:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pohvale za članak
Nemojmo vrijeđati ovce uspoređujući ih s nama, one su ipak još uvijek prirodna bića,a nama ni to nije ostalo.
Strah od slobode je još uvijek ljudski čin ali danas možemo slobodno reći da je civilizacija uspjela stvoriti novog čovjeka koji više nema ne samo vlastito mišljenje već ni vlastite osjećaje, novu hibridnu sortu imunu na svaku ljudskost .
06.10.2011. (22:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Komentator @pohvale za članak dobro je rekao da današnji čovjek naveliko fabricira čak i osjećaje, a ne samo mišljenja. Koji su naši osjećaji uistinu i iskreno naši? Cijela ta sfera preselila se u neku maglu. Iskrenost je pojam čije značenje prestaje biti razvidno, poput značenja starih sanskrtskih riječi. Gledao sam sinoć odličan domaći dokumentarac o Sjevernoj Koreji, naši su se novinari usudili otići tamo. Svi građani na reveru košulje moraju nositi značku suglasnosti s režimom. Plaću dobijaju pola u bonovima kojima kupuju odjeću i hranu, a pola u novcu s kojim ne mogu ništa kupiti. Bicikl nabavljaju isključivo tako da ga unajme u tvornici. Auto im je nedostupan. Javna rasvjeta glavnoga grada gasi se u 22 sata; nema kafića, trgovina ni restorana, samo osvijetljeni spomenici i mostovi (jer Predsjednik obožava mostove). U centralnu sveučilišnu knjižnicu studenti mogu samo uz potpisanu dozvolu profesora u kojoj je navedeno što će u njoj čitati, kojega dana i od koliko do koliko sati. Djeca masovno plešu, pjevaju i bave se sportom, ali sve na način kolektivne svijesti radilica u Borgu. Jedine su zabave svečani vojni defilei i bizarno-divovski sletovi koji se održavaju nekoliko puta godišnje. Televizija prikazuje samo promidžbene političke spotove koji veličaju božansko vodstvo Predsjednika i Partije. Satelitske snimke prikazuju brojne koncentracione logore u kojima jezivim smrtima umiru svi neistomišljenici režima, svi koji ne nose značke na reverima i svi drugi po slučajnome odabiru. Vicevi i humor ne postoje. Nitko se ne šali. U vagonima metroa, između veličanstvenih stanica oslikanih prizorima komunističke borbe, svira revolucionarna glazba. Jedini muzej, muzej grandioznih proporcija, jest onaj s neizbrojnim poklonima Predsjedniku iz 128 država svijeta (među kojima vrlo značajno mjesto imaju pokloni iz bivše Jugoslavije i mnogih njenih zahvalnih regija i gradova). Novine se ne mogu kupiti; dobivaju se besplatno, a sastoje se od 4 stranice promidžbeno-propagandnih sranja. I tako dalje i tako dalje. Kasnije sinoć, za boravka u kupaonici u kojoj mi uvijek dolaze najpametnije misli, odjednom shvatih da nitko od nas nije ama baš nimalo u boljem položaju od stanovnika Sjeverne Koreje. I mi kao i oni ne znamo za bolje, pojma nemamo da tamo vani ima neki bolji svijet koji kuša stvarnu (a ne zamišljenu ili umišljenu) slobodu. Nosimo svoje značke na reverima, ponosni na njih, i sažaljevamo sjevernokorejce. Zaključani iza željezne zavjese ideja zarađivanja za život, vlasništva i neravnopravnosti, oskudice i uloge, položaja u društvu i parceliziranog vremena (kao da neko drugo uopće postoji), zasluživanja i natjecanja, rada i odmora, vrsnosti i konkurentnosti, novčane vrijednosti i pripadnosti. Ha, ha.
12.10.2011. (17:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Btw, jesi li čitao knjigu Thoma Hartmanna "Prorokov put - doživljaj sile života"? Gledajući naslove knjiga koje si naveo na margini, vidio sam "Posljednji žar pradavnog sunca" pa sam se sjetio i ove gore pomenute, koja je meni bila vrlo interesantna i poticajna.
12.10.2011. (17:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gogilica
Jako lijepo!
05.11.2011. (19:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
XY
:)
06.11.2011. (11:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blade777
Izvrstan tekst, svaka čast.
Nemam komentar na tekst, jer je to tvoje, vjerujem, iskreno predstavljanje viđenja stvarnosti.
To mišljenje i uvjerenje, zapravo bi bilo šteta mijenjati, a jedino ga ti sam možeš nadopunjavati.
Za sebe mogu kazati da sam svojevoljno čimbenik života kakav za sada ograničava moju potpunu slobodu. I to je nekakav napredak, kakav-takav.
Pozdrav!
05.10.2011. (18:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pohvale za članak
Nemojmo vrijeđati ovce uspoređujući ih s nama, one su ipak još uvijek prirodna bića,a nama ni to nije ostalo.
Strah od slobode je još uvijek ljudski čin ali danas možemo slobodno reći da je civilizacija uspjela stvoriti novog čovjeka koji više nema ne samo vlastito mišljenje već ni vlastite osjećaje, novu hibridnu sortu imunu na svaku ljudskost .
06.10.2011. (22:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Komentator @pohvale za članak dobro je rekao da današnji čovjek naveliko fabricira čak i osjećaje, a ne samo mišljenja. Koji su naši osjećaji uistinu i iskreno naši? Cijela ta sfera preselila se u neku maglu. Iskrenost je pojam čije značenje prestaje biti razvidno, poput značenja starih sanskrtskih riječi. Gledao sam sinoć odličan domaći dokumentarac o Sjevernoj Koreji, naši su se novinari usudili otići tamo. Svi građani na reveru košulje moraju nositi značku suglasnosti s režimom. Plaću dobijaju pola u bonovima kojima kupuju odjeću i hranu, a pola u novcu s kojim ne mogu ništa kupiti. Bicikl nabavljaju isključivo tako da ga unajme u tvornici. Auto im je nedostupan. Javna rasvjeta glavnoga grada gasi se u 22 sata; nema kafića, trgovina ni restorana, samo osvijetljeni spomenici i mostovi (jer Predsjednik obožava mostove). U centralnu sveučilišnu knjižnicu studenti mogu samo uz potpisanu dozvolu profesora u kojoj je navedeno što će u njoj čitati, kojega dana i od koliko do koliko sati. Djeca masovno plešu, pjevaju i bave se sportom, ali sve na način kolektivne svijesti radilica u Borgu. Jedine su zabave svečani vojni defilei i bizarno-divovski sletovi koji se održavaju nekoliko puta godišnje. Televizija prikazuje samo promidžbene političke spotove koji veličaju božansko vodstvo Predsjednika i Partije. Satelitske snimke prikazuju brojne koncentracione logore u kojima jezivim smrtima umiru svi neistomišljenici režima, svi koji ne nose značke na reverima i svi drugi po slučajnome odabiru. Vicevi i humor ne postoje. Nitko se ne šali. U vagonima metroa, između veličanstvenih stanica oslikanih prizorima komunističke borbe, svira revolucionarna glazba. Jedini muzej, muzej grandioznih proporcija, jest onaj s neizbrojnim poklonima Predsjedniku iz 128 država svijeta (među kojima vrlo značajno mjesto imaju pokloni iz bivše Jugoslavije i mnogih njenih zahvalnih regija i gradova). Novine se ne mogu kupiti; dobivaju se besplatno, a sastoje se od 4 stranice promidžbeno-propagandnih sranja. I tako dalje i tako dalje. Kasnije sinoć, za boravka u kupaonici u kojoj mi uvijek dolaze najpametnije misli, odjednom shvatih da nitko od nas nije ama baš nimalo u boljem položaju od stanovnika Sjeverne Koreje. I mi kao i oni ne znamo za bolje, pojma nemamo da tamo vani ima neki bolji svijet koji kuša stvarnu (a ne zamišljenu ili umišljenu) slobodu. Nosimo svoje značke na reverima, ponosni na njih, i sažaljevamo sjevernokorejce. Zaključani iza željezne zavjese ideja zarađivanja za život, vlasništva i neravnopravnosti, oskudice i uloge, položaja u društvu i parceliziranog vremena (kao da neko drugo uopće postoji), zasluživanja i natjecanja, rada i odmora, vrsnosti i konkurentnosti, novčane vrijednosti i pripadnosti. Ha, ha.
12.10.2011. (17:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Btw, jesi li čitao knjigu Thoma Hartmanna "Prorokov put - doživljaj sile života"? Gledajući naslove knjiga koje si naveo na margini, vidio sam "Posljednji žar pradavnog sunca" pa sam se sjetio i ove gore pomenute, koja je meni bila vrlo interesantna i poticajna.
12.10.2011. (17:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gogilica
Jako lijepo!
05.11.2011. (19:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
XY
:)
06.11.2011. (11:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vjeraufanjeiljubav
Bravo, takova slicna su i moja razmisljanja
14.11.2011. (21:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vjeraufanjeiljubav
Naisao sam na temu koja bi nam mogla uzeti strah od slobode, ali mene uvijek lijenost sprijeci....
14.11.2011. (21:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...