Smisao Života

petak, 18.02.2011.

Osnivam crkvu

To je najlakši način da uvjerim druge ljude kako su moja uvjerenja neupitna istina... Naime, ako svoja uvjerenja pokušavam promicati kao filozof, psiholog, evolucijski biolog , antropolog itd. (jednom riječju kao znanstvenik), ta će se uvjerenja uvijek stavljati pod upitnik, opovrgavati se na osnovu pronalaženja novih dokaza, tako da moja uvjerenja neće biti neupitna istina već će ista biti podložna promjeni, a s promjenom ja gubim autoritet, gubim pravo na istinu, odnosno sve ono što sam predstavljao kao istinu razotkriva se kao laž, i zato osnivam crkvu, jer istinu zasnovanu na vjeri ne mogu opovrgnuti nikakvi znanstveni dokazi, jer za vjeru dokazi nisu potrebni, te ću ja tako uvijek i zauvijek moći govoriti istinu... I najljepše od svega toga biti će to što sam ja taj koji je tu istinu otkrio i moći ću se predstaviti kao onaj koji poznaje Riječ Istine bez da su mi potrebni dokazi – postati ću moćan, zar ima veće zadovoljštine za moj ego od toga – da drugi bespogovorno priznaju kako sam ja u pravu, kako govorim istinu i samo istinu?... Ne samo da ću tako postati predstavnik Božji na Zemlji, već ću postati utjelovljeni Bog koji je došao donijeti spas čovječanstvu...

Ovaj post nastavak je prethodnog, odnosno moja reakcija na komentare... Pokušati ću pojasniti svoje stajalište o tome koliko je vjera opasna stvarčica... Kada nam naš razum govori (što je sasvim logično razmišljanje) da mora postojati prvi uzrok, sila stvaranja (kako god to hoćete nazvati), mi tada ne smijemo razum stavljati u službu vjere ako želimo spoznati bilo što, a kamoli taj prvi uzrok, odnosno tu silu stvaranja... Jer, ako u svom neznanju razum kojim postavljamo logična pitanja stavljamo u službu vjere tako što zamišljamo odgovor na pitanje o stvaranju, odnosno zamišljamo nadnaravno biće koje je stvoritelj svemira, te tim odgovorom zadovoljavamo svoj razum pretvarajući ga u neupitnu istinu, nismo spoznali ništa, odnosno spoznali smo samo ono što smo zamislili... Naime, mi taj prvi uzrok ili silu stvaranja moramo zamisliti, točnije izmisliti, na način kako nam odgovara da bi zadovoljili svoju želju za spoznajom, a sve zbog toga što ne znamo, a želimo znati... Ali vjerom u nešto što smo zamislili ne možemo znati, već samo vjerovati da je to što smo zamislili istina... A to je strašno opasno, povijest nam to dokazuje, svo zlo koje su ljudi činili proizlazi iz njihovih uvjerenja koja su prihvaćali kao istinu...

Kada mi tu silu stvaranja, taj prvi uzrok, tu tajnu imenujemo, recimo nazovemo je Bogom i damo joj razne osobine koje smo zamislili pa ih kao takve proglasimo istinom, što smo učinili?... Stvorili smo bajku u koju vjerujemo da je istina... Bajke su bezazlena stvar dok ostaju bajke... Svojoj djeci čitamo bajke braće Grimm, i razne druge bajke, i ako im mi kažemo da su te bajke istina djeca će nam povjerovati, ali s vremenom će naučiti da su to samo izmišljene priče i neće prihvaćati te bajke kao istinu, već kao bajke... Ali to naravno ovisi o nama odraslima, mi možemo svoju djecu naučiti da prihvaćaju te bajke kao istinu, i da kada odrastu smatraju da je Pepeljuga stvarno postojala i da je ta priča istinita, ali to ne činimo, učimo ih da su to ipak samo bajke...

S druge strane neke im bajke predstavljamo kao neupitnu istinu zato što su i nas tome naučili... Najpopularnija svjetska knjiga bajki koja se predstavlja kao neupitna istina jest Biblija, i kada svoju djecu indoktriniramo u kršćanskom duhu nećemo im reći kako su biblijske priče bajka, već da je to „Božja Riječ“, da je to istina koju je čovjeku objavio Bog i da se u „Božju Riječ“ ne smije i ne može sumnjati... Naravno, u daljnjoj vjerskoj indoktrinaciji učimo svoju djecu da se ne smije sumnjati niti u riječ onih koji poznaju „Božju Riječ“, jer oni govore u ime Boga (nije važno što neke stvari koje govore nisu napisane u Bibliji, jer oni znaju, njima se Bog objavio kasnije i rekao im istinu, poput npr. istine o uznesenju djevice Marije koja je kao istina objavljena tek 6 stoljeća nakon što je njen dragi sin Isus dao svoj život za oproštenje grijeha čovječanstva, i naravno ta istina kao niti mnoge druge nisu morale biti zapisane u Bibliji, te istine su otkrivene kasnije, ovisi kako je Bog bio voljan objaviti koju istinu)... I naravno, takvim istinama nisu potrebni nikakvi dokazi, dapače nije dozvoljena nikakva sumnja, jer su to Božje istine, istine vjere... Što činimo kada prihvaćamo takve istine, istine u koje ne smijemo sumnjati, istine kojima nisu potrebni dokazi?... Prihvaćamo iluzije, bajke, kao istinu, odbacujemo razum, naš um je poremećen, postajemo ludi...

Ali ne, daleko od toga... Nismo ludi... Znate zašto nismo ludi?... Zato što nismo usamljeni u svojoj iluziji... Mi smo vjernici, pripadnici smo svoje vjerske zajednice, mi vjerujemo u svoju istinu, ona je jedina istina, ona je prava istina, i to potvrđuju svi oni koji u to vjeruju, jer kad to ne bi bila istina zašto bi toliko ljudi vjerovalo, pa nije valjda toliko ljudi ludo?... Ili možda jest?... Kada bih ja bio uvjeren da sam Cezar ljudi bi me ismijali i proglasili ludim, jer samo ja vjerujem u to da sam Cezar... Ali ako više ljudi vjeruje da sam ja Cezar tada u krugu tih ljudi ja nisam lud, a ako ljudi koji vjeruju da sam ja Cezar čine većinu u društvu tada sam ja neupitan nositelj istine, a oni koji ne vjeruju da sam ja Cezar su ludi, ili su zabludi... Što smo iz ovoga naučili?... Možda ništa, a možda i to da su uvjerenja sklona promjeni te da ista ne mogu biti istina, jer je istina nepromjenjiva.... Kad bi bila promjenjiva ne bi bila istina... Na početku posta sam spomenuo kako kao znanstvenik ne bih mogao uvjeriti ljude da govorim istinu, te da bih poradi tog cilja (uvjeravanja drugih ljudi da govorim istinu) trebao osnovati crkvu... I to je činjenica, jer su znanstvene hipoteze, znanstvene teorije, pa i trenutne znanstvene činjenice sklone opovrgavanju, znanstvenom opovrgavanju, opovrgavanju na temelju dokaza (znanstveni zakjlučci obavezno podliježu sumnji, i hvala Bogu na tome)... Dok vjera tome nije podložna... Vjera je neupitna istina, i to je njena mana, njena ružnoća, tupost i zarobljenost... S druge strane ljepota i sloboda znanosti leži u njenoj nesigurnosti, u njenom neznanju... Znanost će reći: „Dokazali smo da je to to.“, a nakon nekog vremena će reći: „Bili smo u krivu, dokazali smo da je to ipak ono.“... Znanost priznaje da ne zna i za ono što misli da je saznala želi i potkrijepiti dokazima... Vjera ne priznaje da ne zna, već u svom egoizmu kaže da zna i da joj za to nisu potrebni dokazi... Što je djelovanje zdravog razuma u ovako ponuđenom izboru, prihvaćanje vjere ili prihvaćanje neznanja te istraživanja i skupljanja dokaza u cilju stjecanja znanja?... Odgovorite sami...

Vjera, naravno, samu sebe podrazumijeva kao znanje, i zato joj dokazi nisu potrebni... Zar nije iluzija vjerovati u nešto što se ne može nikako dokazati?... Sada govorim o Bogu kao nadnaravnom biću koje je stvoritelj svemira i koji je kao takav zastupljen u većini svjetskih religija... Mi takvo biće moramo zamisliti, kao što sam već rekao, i dati mu osobine poput svemogućnosti... Samim time dali smo zadovoljavajući odgovor na sva naša pitanja, Bog je svemoguć, sveprisutan, bezvremen, nije imao početka, niti će imati kraja, ali uz to mi mu dajemo i mnoge druge karakteristike, antropomorfne karakteristike, on je osvetoljubiv, ljubomoran, kažnjava, ili je pun ljubavi i praštanja... Uglavnom, stvaramo lik nadnaravnog bića kako nam to odgovara... Pa tako recimo, možemo tog Boga doživljavati kao sveprisutnu energiju koju ćemo pronaći u svakoj postoječoj tvari (panteizam), ili kao vrhovno biće, stvoritelj svega, koje opstoji negdje izvan našeg svijeta te svojim utjecajem djeluje na naš život (teizam), ili kao biće koje jest stvorilo svemir ali je nakon toga ostalo po strani i nikako ne utječe na naš život (deizam), ili kao biće stvoritelja koje ne postoji (ateizam), ili kao biće koje bi moglo postojati ali i nebi moglo postojati, a to mi nismo u stanju spoznati (agnosticizam)... Izama ko u priči, iliti bajci...

Dakle, taj Bog kojeg zamišljamo obavezno mora biti svemoguć, pa prema toj logici on mora postojati isto toliko koliko i ne mora postojati, jer inače ne bi mogao biti svemoguć... Uglavnom, svakog tog Boga, i onoga kojeg ima, i onoga kojeg nema, i onoga koji je tu, i onoga koji njije tu, i onoga koji ima utjecaj na naš život i onoga koji to nema, da bi bio moramo zamisliti... Da bi religije postojale (da bi imale veze s Bogom, Bog mora postojati), isto tako da bi ateizam opstojao Bog mora postojati kako bi ateisti njegovo postojanje poricali... Eto, svi su ti bogovi na kraju krajeva proizvod našeg uma i ništa više... Ili, drugačije rečeno svi smo mi vjernici isto kao što smo i ateisti... Richard Dawkins je znao reći kako smo mi svi ateisti jer ne vjerujemo u mnoge bogove osim nekog od mnogih kojeg smo izabrali, a oni koji ne vjeruju niti u jednoga Boga samo su ateisti za jednog Boga više... Ja dodajem kako oni koji kažu da ne vjeruju niti u jednoga Boga (uključujući i mene) samo su vjernici koji vjeruju da nema nikakvog Boga... Ali ipak postoji razlika između onih koji vjeruju u nekakvog Boga i onih koji ne vjeruju u nikakvog Boga... Oni koji vjeruju u nekakvog Boga vjeruju na riječ onih kojima se Bog "objavio", a oni koji vjeruju da nema nikakvog Boga vjeruju zdravom razumu koji zna da ne zna... Jednog dana ćemo možda otkriti tajnu života, tajnu postojanja, ali do tada trebamo prihvatiti jednostavnu činjenicu da ne znamo, i da svako naše stvaranje istine, svako pretvaranje naših uvjerenja u neupitnu istinu pridonosi destrukciji, sukobu među ljudima, zlu koje tjera ljude da jedni drugima nanose patnju...

I zato ljudi trebaju prestati vjerovati i početi razmišljati, razmišljati o tome kako naša uvjerenja nisu istina, kako naša uvjerenja nismo mi, već da su to maske s kojima se ne trebamo poistovjećivati kako bi stvorili nekakav identitet jer nam taj lažni identitet nije potreban, mi smo ljudi i to je dovoljno, dapače to je sve, ne trebamo biti ni Hrvati, ni katolici, ni Srbi, ni pravoslavci, možemo uživati u tradiciji i nacionalnoj i vjerskoj, ali ne uzimati je za nešto što je po život važno, već je uzimati za ono što i jest – tradicija uživanja u obredima koji izražavaju raznolikost naših kulturnih sklonosti – reći ja sam Hrvat i katolik, ja sam Srbin i pravoslavac, ali pritom shvatiti da su to samo etikete koje nam služe kao djeci u igri koja kažu ja sam indijanac, a ti kauboj, a znaju da to nisu i kada poslije igre dođu kući oni su djeca bez etiketa koja dalje nastavljaju živjeti svoj život dok opet ne dođe prilika da se igraju indijanaca i kauboja i stave svoje maske za igru... Život je maskenbal, i tako ga treba doživljavati, ako se poistovjećujemo sa svojim maskama nanosimo patnju i sebi i drugima... Ti nosiš masku Srbina, a ja masku Hrvata, ako u toj igri masku prihvatimo kao ono što jesmo osjećati čemo se ugroženima i biti spremni na sve da obranimo svoju masku za koju mislimo da smo to mi, odnosno poistovječivanjem s maskama koje nosimo postajemo ludi, nosim kostim Napoleona i mislim da sam Napoleon... A kada bih u svojoj ludosti imao hrabrosti skinuti masku uvidio bih kako sam ispod nje čovjek koji se ne razlikuje od onog drugog čovjeka koji nosi drugačiju masku... Oni ljudi koji razmišljaju znaju da je to tako i trebaju se itekako zabrinuti za one koji vjeruju da to nije tako, jer ovi potonji su u svojoj vjeri skloni činiti zlo drugima zato što ti drugi ne vjeruju što i oni...

Umalo zaboravih na svoju crkvu... Zvati će se Bajkovita Crkva... Vjernici su dužni vjerovati u bajke koje god žele dok god ih doživljavaju kao bajke, a ako bi im palo na pamet svoju bajku pretvoriti u istinu odmah će biti ekskomunicirani...

utorak, 15.02.2011.

"Proces nerazmišljanja zvan vjera"

Naslov za ovaj post posudio sam iz odličnog dokumentarnog filma Richarda Dawkinsa „Korijen svega zla?“(„Root of all evil?“)... Naime, u tom dokumentarcu Dawkins definira vjeru kao „proces nerazmišljanja“ u kojem se zdravo za gotovo bez ikakve sumnje ili kritičkog osvrta prihvaćaju religijske dogme te tako u potpunosti zanemaruje zdrav razum... Pod korijenom svega zla u dokumentarcu predstavljena su religijska vjerovanja, ali znakovit je upitnik na kraju naslova, naime Dawkins se pokušao ograditi od takvog naslova na kojem su inzistirali producenti, rekavši kako se ipak ne može svo zlo strpati u jedan izvor... Međutim, svo zlo ima isti korijen – ljudski um, točnije uvjerenja koja taj um stvara i uz koja se veže predstavljajući ih kao neupitnu istinu, kao naš identitet bez kojeg ne možemo opstati, te su radi opstanka te istine dozvoljena sva sredstva za obranu iste, uključujući i fizičko eliminiranje onih koji drugačijim uvjerenjima ugrožavaju tu našu istinu... Dakle, korijen svega zla jesu naša uvjerenja (religijska, ideološka ili neka druga) dok god ih pretvaramo u neupitnu istinu...

Spomenuti dokumentarac prikazan je 2006. godine na britanskoj TV Channel 4, a u mnogim zemljama nije prikazan na televiziji, uključujući i Hrvatsku, i kod nas najvjerojatnije i nažalost neće biti prikazan još dugo vremena... Dokumentarac je podijeljen na dva dijela, a možete ga pogledati na youtubeu, prvi dio „Iluzija o Bogu“ ovdje, i drugi dio „Virus vjere“ ovdje, nažalost bez hrvatskog prijevoda (ali dokumentarac i hrvatski prijevodi mogu se naći na torrentima)... Dawkins je kasnije izdao i knjigu pod naslovom „Iluzija o Bogu“, koja je hvala Bogu prevedena na hrvatski, a možete je skinuti ovdje... U knjizi kao i u filmu Dawkins razotkriva religijska vjerovanja kao zlo koje tisučljećima uzrokuje svekoliku patnju čovječanstva, netrpeljivost, mržnju, ratove, najstrašniji zločini upravo su počinjeni u ime vjere... I najviše od svega Dawkins se čudi tome kako unatoč napretku znanosti i njenom razotkrivanju mitova mase ljudi još uvijek čvrsto vjeruju u mnoge mitove kao neupitnu istinu, poput npr. toga da je Bog uistinu stvorio svijet u 6 dana, ili da je Zemlja stara svega 10000 godina...

I sve dok se religijska vjerovanja predstavljaju kao neupitna istina, sve dok se vrši religijska indoktrinacija naše djece, to zlo nastaviti će se i dalje prenositi generacijama konstantno nanoseći patnju čovječanstvu... Jasno je kako su čovjeku mitovi tijekom prošlosti bili potrebni kako bi objasnio svijet u kojem živi, ali danas sa svim znanstvenim spoznajama preživljavanje mitova kao istine je nepotrebno, dapače destruktivno... Dozvoljavanjem vjeronauka u školama doprinosi se širenju tog zla, ali to je u interesu vladajućih moćnika, u interesu eksploatatora, jer sa ljudima koji prihvaćaju indoktrinaciju lakše je manipulirati, lakše je sa njima vladati, slati ih u rat... I to je odgovor na pitanje zašto je religijska indoktrinacija potrebna u hijerarhijsko-eksploatacijskom sustavu, kao odlično sredstvo za pokoravanje masa, a religijske ustanove pritom imaju zaštičen, povlašten status u društvu... Naime, vjerske su slobode garantirane Ustavom i zakonima, i to je u redu, ali nije u redu da vjerska indoktrinacija ima povlašten položaj tako što ju se uključuje u sustav javnog obrazovanja, jer tada treba radi ravnoteže odnosa u javno obrazovanje unijeti i izborni predmet ateizam, u suprotnom religije su povlaštene...

Ali, ateizam je najveći neprijatelj svih religija, „korijen svega zla“ proglašen od strane religija... U društvu je tabu proglašavati religiju zlom (da se ne bi vrijeđali vjerski osjećaji), ali nije tabu da religije proglašavaju ateizam zlom... U sustavu javnog obrazovanja dozvoljeno je učiti djecu kako Bog postoji i kako je ateizam zlo, ali ih nije dozvoljeno učiti kako Bog ne postoji i kako su religije zlo... Religije su tako u odnosu na ateizam u povlaštenom položaju... Ali kako sam već rekao, za to postoje razlozi, vjerskom indoktrinacijom mase je lakše držati u pokornosti... Slobodouman čovjek, neopterećen vjerskom indoktrinacijom, čovjek koji svaku istinu dovodi u pitanje, čovjek koji se kritički osvrće na svaku postavku, čovjek koji se služi zdravim razumom, najveći je neprijatelj sustava... A onaj čovjek koji prihvaća sve što mu se servira kao istina, samo zato što je neki „autoritet“ rekao da je to istina, poželjan je pripadnik društva... Upravo je stvar u prihvaćanju autoriteta... Svako naše prihvaćanje autoriteta treba se zasnivati na racionalnosti, odnosno trebamo znati prepoznati koji je autoritet racionalan, a koji je iracionalan... Kada prihvaćamo autoritet liječnika jer je on stručnjak za liječenje bolesti (koji to i može dokazati) to je prihvaćanje racionalnog autoriteta, ali kada prihvaćamo autoritet svećenika jer je on stručnjak za „Božju Riječ“ samo zato što je netko rekao da postoji Bog koji se objavio određenim pojedincima koji su zapisali njegovu riječ, to je prihvaćanje iracionalnog autoriteta... A prihvaćanjem iracionalnog autoriteta mi postajemo poslušnici koji su u stanju činiti svakojako zlo samo zato što je netko rekao da to mora biti tako, npr. treba pobiti nevjernike jer su oni neprijatelji Božji, pa ajmo u „sveti rat“ u ime Isusa, Alaha i ne znam koga sve ne... A sva ta zla činimo zbog procesa nerazmišljanja zvanog vjera...

Pomolimo se za kraj:

Bože, molimo te da osvane dan

kada će ljudi prestati vjerovati

i početi razmišljati,

dan kada će naša djeca rasti

u znanju, a ne u vjeri.

Svemogući Bože, Oče naš,

molimo te da osvane dan

kada će zasjati Svjetlo razuma

zatirući zauvijek Tamu vjere,

i molimo te Bože, požuri se,

neka taj dan bude danas.

Amen

srijeda, 02.02.2011.

Spoznaja?!

(Tekst koji slijedi trebao je biti komentar na zadnji post blogera @TransformacijaSvijesti, ali ga zbog dužine objavljujem u vidu posta.)

U zadnje vrijeme u svojim uvjerenjima postajem sve radikalniji, i što se tiče naših društvenih odnosa, i što se tiče tzv. duhovnosti... Npr. spoznaja, što je to, o kakvoj se spoznaji radi, što to treba spoznati?... Odbacujem spoznaju... Nje nema, ona je nemoguća, ona je zabluda... Tzv. istina je nespoznatljiva, nema se što spoznati, mi nemamo što spoznati... Kakvo „sebstvo“, kakav „Bog“?!... Izmišljotine!... Izmišljotine kojima hranimo svoj ego, svoju želju za „znanjem“... Ali mi ne možemo znati, ne možemo i fajrunt, nije nam dana ta mogućnost, nemamo alat s kojim možemo steći znanje, spoznati istinu... Ma kakvu istinu?!... Nema se što spoznati i točka... Želimo otkriti tajnu života, želimo spoznati „Boga“?!... Zajebite stvar... Spoznaje nema... E, taj uvid vam donosi „prosvjetljenje“ – da spoznaje nema... Ne morate se bojati nikakvog „Boga“, ne morate se brinuti o nikakvim „nagradama i kaznama u zagrobnom životu“, ne morate se bojati smrti jer istu ne možete iskusiti (to ne znači da nećete umrijeti, već samo nećete iskusiti smrt, jer ista ne postoji izvan vašeg uma koji je također umjetna tvorevina, naime, iskustva bez misli nema, uma bez misli nema, a u trenutku smrti misao nestaje, iskustvo nestaje, nemate se čega bojati)... Ne morate tražiti utjehu u vjeri zato što ne znate, a mislite da bi trebali znati pa vjeru pretvarate u znanje... Ne morate znati (nitko vas ne tjera, slobodni ste da živite u neznanju), a i ne možete znati, i zato ne pretvarajte vjeru u znanje jer tako živite u zabludi, otvarate mogućnost da patite i nanosite patnju, i ne dopuštate da se život očituje u svom prirodnom stanju – bez potrebe za znanjem...

Mi i život nismo dvije odvojene stvari, pa da jedna treba spoznavati drugu... Život nema potrebu za spoznavanjem samoga sebe, misao je ta koja ima tu potrebu, ali mi nismo misao... Misao je ta koja imenuje, koja definira stvari u svijetu u kojem živimo, uključujući nas same... Ona nam kaže mi smo ljudi, ovo su biljke, ono su životinje, ovo je krava, ono je cvijet... I u tom smislu misao je korisna, nama kao samosvjesnim bićima nužna da bi praktično funkcionirali, da bi komunicirali... Ali tu je kraj, misao nije ništa više od toga, ona nije znanje, ona nije istina, ona nije alat za spoznavanje... Ako mi imenujemo cvijet, tako ga nismo spoznali, mi ne znamo što je to što smo imenovali cvijetom, samo smo mu dali taj naziv kako bi ga razlikovali od krave, a kravi njen naziv kako bi je razlikovali od cvijeta... I onda nam misao daje mogućnost da definiramo i druge osobine tih bića, cvijet miriše, krava daje mlijeko itd... I zahvaljujući tom moćnom sredstvu (misli) kojim stječemo „znanje“ umislili smo da znamo, umislili smo da možemo spoznavati... Ali ne, mi mišlju ne spoznajemo ništa niti smo to u stanju... Znamo da krava daje mlijeko, jer to vidimo, znamo da cvijet miriše jer to njušimo, ili ako nikada nismo vidjeli kravu ili onjušili cvijet onda to znamo jer smo čuli od nekoga, ili pročitali negdje... Uglavnom, misao nije sredstvo spoznaje, već sredstvo obrade podataka koje primamo putem naših osjetila... Ali niti naša osjetila nisu alat za spoznavanje, ona su alat za doživljavanje, alat za stjecanje iskustava, i u kombinaciji sa mišlju stvaraju nam neophodno znanje za naše praktično funkcioniranje...

Ali to znanje nije ona spoznaja za kojom teži naš um zaražen strahom... Takav um traži istinu (koju nije u stanju spoznati jer ista kao takva opstoji samo u tom umu), jer se boji neznanja... Zašto se taj um boji neznanja?... Taj um osjeća da je ograničen, da mu nije dano da zna sve, i postavlja si pitanje zašto?... Koju to tajnu ja ne smijem znati i zašto?... Pa izmišlja raznorazne mitove kako bi zadovoljio svoju egocentričnost, kako je čovjek rođen na sliku nekakvoga „Boga“ te proglašen gospodarom zemlje i ostale gluposti... Gluposti koje čovjeka udaljavaju od njegovog prirodnog stanja i održavaju na životu njegov bolestan um, jer taj um umrijeti ne želi, a drugačije ne može preživjeti, mora se hraniti mitovima koji mu daju zadovoljštinu, koji mu daju spoznaju koju toliko želi, a ne može je steći kad ista ne postoji... Taj um stvara i pojam spoznaje i potrebu za spoznajom, kao i pojmove znanja i neznanja, a time stvara i pojam istine koju želi spoznati... Pojmove koje život ne poznaje, pojmove koji su životu nepotrebni... Osjeti, misao i um nisu tu da bi spoznavali, jer se nema što spoznavati... Ta pomagala nisu ovdje da bi s njima sprečavali očitovanje života u njegovoj prirodnosti, što činimo upravo potragom za spoznajom, um izmišlja istinu koju treba spoznati i tako nas udaljava od toga da osjećamo život koji jesmo... Pustite život da teče svojim tijekom, pustite život da bude život u svojoj punini, ne opterečujte ga nikakvim potragama, ne gušite ga nikakvim istinama, ne uništavajte ga strahom, jer se nemate čega bojati... Uživajte u okusu kravljeg mlijeka i mirisu cvijeća, to je najveća i najljepša spoznaja koju možete steći, nema ništa više od toga, zar je uopće i potrebno?... Živite život i uživajte ...