Smisao Života

ponedjeljak, 02.08.2010.

Tajna duše

Tekst koji slijedi napisao sam prije nekoliko godina i do sada ga nisam objavljivao, a u nedostatku vremena i inspiracije odlučio sam ga, eto, objaviti kao post... Kada sam ga ponovo pročitao smijao sam se sam sebi, odnosno svojim tadašnjim razmišljanjima, jer sam zapravo uvidio svu besmislenost pokušaja umnog shvaćanja tajne života... Tekst je malo poduži, pa tko voli, nek izvoli... Svi su komentari kao i uvijek dobrodošli, a naročito oni koji konstruktivnom kritikom ukazuju na pogreške, nelogičnosti i eventualnu izrečenu besmislicu...

"Vječna pitanja ljudskog bitka: - Da li ima života poslije smrti? Da li je tjelesna smrt početak ili kraj, ili možda dio zatvorenog ciklusa? Ova pitanja možemo razmatrati jedino pod pretpostavkom da je čovjek tjelesno-duhovno biće i ne bez uplitanja religije odnosno vjere, pa ću za početak navesti neka vjerska stajališta odnosno njihovo tumačenje ljudskog bića kao jedinstva tijela i duše.

U kršćanskom je nauku velikom većinom zastupljeno vjerovanje da je duša kao nematerijalni dio ljudskog bića besmrtna, te da nakon smrti tijela ona dalje živi, odnosno da tijelo ne može živjeti bez duše, jer je ona dah tjelesnog života. Kršćani vjeruju u uskrsnuće tijela kada se ta duša koja se odvojila u smrti vrati u tijelo, odnosno biti će stvoreno novo tijelo u koje će se ta duša vratiti. Preduvjet povratka duše u tijelo (uskrsnuća) je vjera u Isusa Krista. Duše onih koji su u trenutku smrti vjerovali u Krista odlaze u tzv. «raj nebeski» i čekaju uskrsnuće i život vječni u tzv. «raju zemaljskom» sa svojim novim besmrtnim tijelom. Duše onih koji nisu vjerovali u Krista odlaze u tzv. «pakao» gdje će u bestjelesnom obliku živjeti u vječnoj patnji (ovo je, naravno, krajnje pojednostavljeno tumačenje kršćanskog nauka).

Ranije sam naveo da je u kršćanskom nauku velikom većinom zastupljeno opisano vjerovanje iz razloga što postoje kršćanske zajednice koje imaju nešto drugačije vjerovanje. Izdvojiti ću Jehovine svjedoke čije vjerovanje ne prihvaća besmrtnost duše. Oni, naime, vjeruju da duša umire u trenutku smrti tijela, te da uskrsnuće doslovno znači povratak u život i tijela i duše, odnosno u njihovom vjerovanju duša ne može živjeti bez tijela kao što niti tijelo ne može živjeti bez duše. U njihovom vjerovanju «raj» ili kako običavaju zvati «Kraljevstvo Nebesko na Zemlji» označava uskrsnuće tijela i duše i život vječni svih koji su vjerovali, a «pakao» doslovno označava vječnu smrt duše i tijela onih koji nisu vjerovali.

Muslimani također vjeruju u uskrsnuće tijela, odnosno da će ih Bog kada umru ponovo vratiti u život, pa zbog toga uvijek pokapaju, a nikada ne kremiraju svoje mrtve. Židovi vjeruju da poslije smrti postoji vječni život, ali njihov nauk veoma malo govori o tome kakav će on biti. Na kraju ovog kratkog osvrta na religijska shvaćanja, odnosno vjerska uvjerenja, spomenuti ću reinkarnaciju kao nauk koji podrazumijeva ponovno utjelovljenje odnosno rođenje duše u nekom drugom životnom obliku. Ovo vjerovanje koje je karakteristično za istočnjačke religije podrazumijeva da sva živa bića imaju dušu kao svoj nematerijalni dio.

Pokušajmo sada čovjeka definirati kao jedinstvo tjelesnog i duhovnog života sa filozofskog stajališta. Filozofija definira dušu kao životno načelo u čovjeku i drugim živim bićima i tako prihvaća čovjeka (ali i druga živa bića) kao jedinstvo tjelesnog i duhovnog. Ljudsko biće, dakle, ne postoji bez obje komponente. Ovdje se otvaraju mnoga pitanja. Ako pretpostavimo da duša daje život tijelu, znači li to da tijelo ne može živjeti bez duše? Uz navedenu pretpostavku ne može.

Za tijelo znamo da je smrtno. Za dušu ne znamo da li je smrtna ili besmrtna, to možemo samo pretpostaviti ili u to vjerovati. Da li smrt tijela nastupa kada se duša odvoji od tijela, ili tijelo može dalje živjeti bez duše? Kada bi uspjeli dokazati da tijelo može živjeti bez duše, znači li to da time dokazujemo kako i duša može živjeti bez tijela? Ili, ako tijelo ne može živjeti bez duše, znači li to da duša ne može živjeti bez tijela? Ova se pitanja izvode iz činjenice da ne znamo da li je duša smrtna ili besmrtna i ako uopće postoji kao nekakav dah života, odnosno ne znamo što ona u biti jest. Da li je duša vrsta energije koja samo u kombinaciji s tijelom daje život, a kada tijelo umre ona izlazi i opstoji u univerzumu u netjelesnom obliku ili potpuno nestaje?

Ako polazimo od pretpostavke da je duša sama po sebi oblik života i kao takva besmrtna, dobivamo odgovore na ova pitanja, ali ako želimo dokazati tu pretpostavku mogućnošću umjetnog održavanja života tijela (ako živi tijelo bez duše, može i duša bez tijela), kako ćemo to učiniti? Ovdje treba najprije definirati život tijela. Smrt nastupa otkazivanjem vitalnih organa (mozga i srca). Kada se utvrdi smrt mozga liječnik proglašava osobu mrtvom. Kliničkom smrti se smatra stanje u kojem funkcioniraju samo optok krvi (srce) i disanje (pluća), ali pod upravljanjem mozga koji još uvijek nije mrtav. Čovjek današnjom tehnologijom može održavati rad nekih organa u tijelu (upravo srca i pluća) na umjetan način unatoč moždanoj smrti, iako praksa pokazuje da liječnici ne žele održavati rad tih organa ako je mozak mrtav i proglašuju smrt.

Postavlja se pitanje da li je umjetno održavanje navedenih organa bez funkcije mozga, život tijela? Suvremena medicina kaže da nije, i ja se s tim slažem. Kada je mozak mrtav i tijelo je mrtvo, duša je napustila tijelo. Znači li to da se duša nalazi u mozgu? Poimanje mjesta boravka duše u tijelu je nebitno, upravo zbog toga jer ne znamo što je duša u svojoj biti. Ako je duša pokretač života tijela, taj se život tijela manifestira kroz funkcionalnost mozga kao glavnog organa koji kontrolira rad cijelog tijela, odnosno svih organa u tijelu (somatski i vegetativni živčani sustav). Ako mozak umre, odnosno u potpunosti izgubi svoju funkcionalnost, našim umjetnim održavanjem rada nekih drugih organa u tijelu ne održavamo život tijela. Održavamo samo rad pojedinih organa usljed čega nema funkcionalnosti organizma. Tijelo ne živi.

Naime, kada je mozak funkcionalan potreban mu je protok krvi i kisika što je osigurano radom srca i pluća, ali ako je mozak nefunkcionalan (mrtav), krv i kisik mu ne pomažu da profunkcionira (oživi), odnosno srce i pluća bespotrebno rade, organizam se ne može oživjeti bez funkcije mozga. Dakle, srce i pluća su pomoćni organi koji održavaju funkciju mozga, odnosno život tijela. Drugim riječima, ako na umjetni način «oživimo» srce i pluća, možemo li umjetno «oživjeti» mozak čije će funkcije to srce i pluća održavati svojim radom? Za život tijela potrebna je funkcionalnost svih triju spomenutih organa. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji srce i pluća mogu umjetno funkcionirati, ali mozak ne može. Nema života tijela bez funkcije mozga, isto kao niti bez funkcije srca i pluća, ali čije se funkcije za razliku od mozga mogu umjetno održavati.

Zaključak je da nismo uspjeli dokazati logiku: - Ako tijelo živi bez duše, živi i duša bez tijela. Da li to znači da tada vrijedi obrnuta logika: - Ako tijelo ne živi bez duše, tada niti duša ne živi bez tijela? Ovdje odbacujemo pretpostavku o besmrtnosti duše na osnovi neuspjelog pokušaja dokazivanja života tijela bez duše. Ali ako prihvatimo dušu kao naš nematerijalni dio koji je besmrtan, čemu smo onda postavljali navedena pitanja i pokušavali dati odgovore na ista? Upravo zato što ne znamo da li je duša smrtna ili besmrtna i to si želimo dokazati. Ali to ne možemo dokazati umjetnim održavanjem rada ostalih organa isključujući mozak.

Jedino kada bi umjetno mogli održavati funkcije mozga dokazali bi prvobitnu logiku: - Tijelo živi bez duše, duša živi bez tijela. Da li sam u krivu kada kažem da bi tada otkrili tajnu života? Ako kažemo da duša daje funkcionalnost mozgu, odnosno život tijelu, onda nikada nećemo biti u stanju umjetno održavati život tijela, jer je duša ta pokretačka snaga koja mu daje život. Eventualno da uhvatimo dušu kada izlazi iz tijela pa ju ponovo vratimo u tijelo. Uskrsnuće? Reinkarnacija? Slažem se, dakle, da bi umjetnim održavanjem života tijela dokazali život duše izvan tijela, pod pretpostavkom da ista postoji, ali to nismo u stanju učiniti iz razloga koje sam ranije obrazložio.

Dužan sam ovdje spomenuti i tzv. fenomene odvajanja duše od tijela, kao npr. šamanističkog «letenja duše» ili astralnog putovanja. Čovjek sebe od pamtivijeka doživljava kao tjelesno-duhovno biće, a šamanizam ja najstariji oblik tog vjerovanja i pojavljuje se u svim dijelovima zemaljske kugle. Šamanističko «letenje duše» i astralno putovanje podrazumijevaju odvajanje duše od tijela, ali ako je to točno, tada bi tijelo od kojeg se duša odvojila trebalo umrijeti. To nije doslovce tako. Naime, duša se u ovim slučajevima ne odvaja potpuno od tijela. Sami šamani kažu da prilikom «letenja duše» odvajaju dio duše kojim komuniciraju sa svijetom duhova. Oni vjeruju da dio ljudske duše može napustiti tijelo – primjerice tijekom sna.

Šaman se prilikom «letenja duše» dovodi u stanje transa gdje se izlaže riziku da upadne u komu ili umre. Sve ovisi o tome da li se njegova duša u potpunosti odvojila od tijela ili samo djelomično (što ovisi i o količini narkotika koje je unio u sebe kao i o snazi njegovog uma). Koncept «letenja duše» temelj je šamanizma. U slučaju bolesti poput depresije ili kome, šaman to pripisuje činjenici da se jedan dio čovjekove duše zagubio, te on ulaskom u svijet duhova traži i vraća izgubljeni dio.

Priče o izbjegnutoj smrti ili izvantjelesnim iskustvima upravo se povezuju sa odvajanjem duše od tijela. Ali ne u potpunosti jer tada ne bi bilo moguće ponovno sjedinjavanje duše s tijelom i nastupila bi smrt. Recimo da skačemo bungee-jumping s nekog mosta u provaliju. Odvojili smo se od mosta, ali ne u potpunosti jer smo vezani konopcem pa nećemo poginuti i povratak je moguć. Jedino ako konopac ne pukne ili doživimo srčani udar. Ovo je bio slikoviti prikaz nepotpunog odvajanja duše od tijela.
Kod astralnog putovanja također je slučaj u djelomičnom odvajanju duše od tijela, u ovom slučaju kao dijela koji s vanjske strane promatra tijelo ili putuje na druga mjesta. To možemo shvatiti i kao odvajanje naše individualne svijesti koja je sastavni dio naše duše, te povezivanje te svijesti sa kolektivnom svijesti čovječanstva.

Ako promatramo dušu samo kao karakteristiku ljudskog bića odbijajući time da ostali životni oblici imaju dušu, što je pretežito kršćansko uvjerenje, postavlja se pitanje što daje život tim životnim oblicima, poput životinja i biljaka, odnosno što daje život njihovom tijelu? Ako njihova tijela žive bez duše, tada i ljudsko tijelo može živjeti bez duše, pod pretpostavkom da duša postoji. Ali mi to nismo uspjeli dokazati. Ja kažem da ništa ne može živjeti bez duše ako istu definiramo kao životnu energiju (tajnu) koja daje život tijelu (od tijela virusa do tijela čovjeka). Kod čovjeka je ta duša nadograđena samosviješću i razumom, što ga razlikuje od drugih živih bića . Život duše izvan tijela je, dakle, nemoguće dokazati životom tijela bez te iste duše, jer kao takav život tijela ne postoji."