Smisao Života

subota, 03.07.2010.

Kapitalistička utopija

„Kapitalizam je zlo. A zlo ne možete regulirati. Morate ga uništiti i zamijeniti nečim što je dobro za sve ljude. A to nešto zove se DEMOKRACIJA.“ Michael Moore

...ali ne ono što nam eksploatatori nameću kao demokraciju... Demokracija je vlast naroda, a ne vlast jedne grupacije nad drugom... Demokracija ne može opstojati u eksploatacijskim odnosima... Svi eksploatacijski sustavi (od robovlasništva do kapitalizma) temeljeni su na oduzimanju slobode ljudima radi njihovog izrabljivanja od strane eksploatatora, i „demokracija“ se u takvim sustavima svodi na pravo naroda da takve odnose održava... Jedino što u takvoj „demokraciji“ narod može postići jest poboljšavanje uvjeta pod kojima je izrabljivan... Kapitalizam je zbog toga zlo (kao i svaki eksploatacijski sustav) jer se u istom ljudi tretiraju kao roba na tzv. tržištu rada („burza rada“ u kapitalizmu je samo sofisticiraniji oblik „tržnice robova“ u robovlasništvu)... Priznavajući eksploatatorima vlasništvo nad produktima našeg rada sebe postavljamo u položaj roba koji ovisi o milosti svoga gospodara... Priznavajući i legalizirajući tu krađu kao temelj funkcioniranja našeg društva dobrovoljno služimo tom kapitalističkom zlu održavajući njegovu opstojnost, te tako produbljujemo i produžujemo patnju koju ono izaziva u svijetu... Ali ne unedogled... Jer kapitalizam je utopija, gorka utopija...

„Rim bješe najveći i najljepši grad antičkog svijeta. Ipak, veličanstveno pročelje carstva nije moglo skriti sjeme propasti, nezdravu ovisnost o robovlasničkoj ekonomiji, razlike između bogatih i siromašnih. Iza blještavila Foruma u beskraj su se protezale prenapučene sirotinjske četvrti. Bijeg je bio težak zbog premalo raspoloživih radnih mjesta, a praktički nikakvih za ljude bez posebnih vještina. Da bi se dokone građane držalo zabavljenima i krotkima, često su o javnom trošku održavane igre i spektakli. U početku su financirane samo utrke bojnih kola. Ali za Trajanove vlasti, postale su popularne surove borbe na život i smrt. Ranije u rimskoj povijesti, moć su imali izabrani predstavnici. Međutim, uskoro sve funkcije vlasti apsorbira car koji je iznad zakona i vlada dekretom. Da je civilizirani narod, poput rimskog, s najhumanijim pravnim sustavom ikada smišljenim, mogao tolerirati nasilje nad ljudskim bićima, zapanjujuće je. Ta neravnoteža i neodgovorno ponašanje državnih dužnosnika, postat će glavni razlog konačnog pada Rima.“ iz dokumentarnog filma M. Moorea „Kapitalizam – ljubavna priča“

Osnove na kojoj je funkcionirao robovlasnički sustav u rimskom carstvu i metode kojima se taj sustav održavao (poput održavanja igara i spektakala) zadržane su i u našem kapitalističkom carstvu... Rimsko je carstvo trajalo tisuću godina i propalo, jer je također bilo utopija... Koliko će trajati sadašnje globalno kapitalističko carstvo?... Ne znam, ali dugovječnost nije karakteristika niti jedne utopije... Zašto je kapitalizam utopija, velite, pa ostvaren je, tu je, postoji, funkcionira?... Utopija je zato što se proklamira kao održiv, kao najbolji način funkcioniranja društva, kao sustav blagostanja za sve, odnosno kao UTOPIJA... Ili, drugačije rečeno, utopija je zato što se temelji na lažima i krađi, a na takvim je temeljima nemoguće ostvariti pravedno društvo, društvo u kojem se ostvaruje sloboda, sigurnost i dostojanstvo svih, a ne samo nekih... Zato što se temelji na zabludi kako je neograničena i bezobzirna eksploatacija prirodnih resursa i ljudske aktivnosti poradi konstantnog povećavanja profita održiv napredak koji donosi prosperitet ljudskoj vrsti... A ono što stvarno donosi je bogaćenje nekolicine na račun večine, odnosno donosi prosperitet manjini, a patnju večini...

Humani kapitalizam!?... Još jedna zabluda... To je ono poboljšavanje uvjeta pod kojima se ljudi eksploatiraju, odnosno zadovoljavanje potreba i zahtjeva podanika (u smislu održavanja, a ne promjene odnosa) da se može nesmetano nastaviti s eksploatacijom... Ne postoji „dobar“ ili „human“ eksploatator... Postoji samo eksploatator koji vraća više onoga što je ukrao onima od kojih je ukrao... A neki ne vraćaju ništa osim hrane kako bi robovi mogli preživjeti i dalje raditi... Znate jako dobro da ono „pravo“ robovlasništvo još uvijek nije iskorijenjeno... Ne samo odrasli, dapače, većinom djeca, danas rade kao robovi na plantažama diljem svijeta, naročito u Africi... Jedan primjer je robovski rad djece na plantažama kakaovca, a taj kakao otkupljuju razne svjetske kompanije i proizvode čokoladu koju mi kupujemo svojoj djeci održavajući tako i dalje robovski rad one druge djece... Što je alternativa eksploataciji, otuđenju našeg rada, toj strašnoj nepravdi koja je uzrok 99% devijacija u našem društvu?... Zar nije logičan odgovor pravedna podjela produkata našeg rada?... Zar nije logičan odgovor nepriznavanje vlasništva eksploatatorima nad produktima našeg rada?... Sjećate li se komunističke parole „TVORNICE RADNICIMA!“?... Zaboravite sada na ideologije poput socijalizma i komunizma, i fokusirajte se na riječ DEMOKRACIJA... Demokracija je jedini način kojim se ostvaruje pravda, kojim parola „TVORNICE RADNICIMA!“ postaje stvarnost... Poduzeća u vlasništvu radnika postoje i funkcioniraju besprijekorno, i to ne od jučer... Poduzeća u kojima ne postoji vlasnik pojedinac (ili skupina dioničara) koji prisvajaju stečenu dobit, već istu jednako dijele svi radnici jer su oni stvarni vlasnici produkata svoga rada... Donosim dva primjera takvih poduzeća koje je naveo M. Moore u svom dokumentarcu „Kapitalizam – ljubavna priča“ , i zamislite, ta poduzeća se nalaze u SAD-u, bastionu kapitalizma...

„Čini se da postoji nesklad između naše neupitne ljubavi prema demokraciji i potpune spremnosti prihvaćanja diktature svakoga dana kad se pojavimo na poslu. Tako nije u „lsthmus Engineeringu“ u Wisconsinu. Oni dizajniraju i proizvode robotičke strojeve za industriju. Radi se o poslu vrijednom 15 milijuna $ godišnje. Svi radnici su i vlasnici tvrtke. Ovdje se ne radi o nekakvim usranim opcijskim dionicama. Ovdje se radi o pravim vlasnicima. Ovo je demokratski vođena operacija u kojoj svaki član ima jedan glas i jednako pravo (radnici poduzećem upravljaju putem samoupravne skupštine*). Novac je isključen iz jednadžbe. Isključivši novac iz jednadžbe, mogu odlučivati, i na kraju zarađuju više novca. Ludo, ha? Zamislite samo da ste mjestom gdje ste vi radili upravljali vi i vaši kolege. Vjerojatno ne biste dali otkaz svojim kolegama da povećate vrijednost svojih dionica, zar ne? Ili dali sebi povišicu dok se vašim kolegama smanjuju plaće. Mi doista ovdje ne radimo takve stvari. Zapravo ni ne možeš jer bi te svi drugi gledali govoreći, "zašto je taj lik tako hebeno pohlepan?" Shvaćate, bilo bi previše očito. Naposljetku, imate mnoštvo ljudi koji svaki dan zasuču rukave i idu na posao. Ako je netko na visokom položaju i ubire ekstra novac, to nije pravedno. Pravednost na radnom mjestu? Kakva neobična ideja. U Kaliforniji postoji velika pekara gdje radnici proizvode tisuće hljebova kruha svakoga dana. Što više sati radiš za dobrobit kolektiva veći ti je udio u zaradi. Ovdje su radnici sretni. Nema velikih Ja niti malih Vi. Svi su jednaki. Ja, kao glavni direktor, dobivam isti dio kao i svi ostali. A to se dokazalo kao vrlo unosno za nas kao radnike. Radnik na tekućoj vrpci ovdje zarađuje više od 65 tisuća $ godišnje, više nego trostruko od plaće pilota početnika u „American Eagleu“. Samo se nadam da će ljudi primijetiti ovakav tip organizacije rada i razmotriti ga kao alternativu. Zbog čega se želite obogatiti? Koliko automobila vam je doista potrebno u životu? Ova pekara i stotine drugih poslova u radničkom vlasništvu, dokaz su da ljudi nisu uvijek motivirani profitom.“

U „lijepoj našoj“ je početkom 90´-ih prošlog stoljeća provedena najveća pljačka na ovim prostorima, a koju smo nazvali „privatizacija“... Sva imovinska vrijednost (koja je u socijalizmu poznata pod nazivom „društveno vlasništvo“), a koju su građani ove zemlje stvarali desetljećima, završila je u rukama pojedinaca za vrlo malo para ili badava... Zar je bilo toliko teško, toliko nezamislivo vlasništvo tih poduzeća predati pravim vlasnicima – radnicima?... Onog dana kada prihvatimo tu jednostavnu istinu, kako smo MI vlasnici produkata svoje aktivnosti, a ne netko tko nas je uvjerio da on ima pravo na to vlasništvo, uništavamo utopijsko zlo zvano kapitalizam i ostvarujemo DEMOKRACIJU = SOLIDARNOST, PRAVDU, SLOBODU i SIGURNOST... Preporučam svima spomenuti dokumentarac M. Moorea „Kapitalizam – ljubavna priča“ koji mi je djelomično poslužio kao inspiracija za ovaj post... Oni od vas koji vjeruju kako ljudska zajednica ne može funkcionirati bez nametanja volje jednih drugima, odnosno bez iskorištavanja jednih na račun drugih, doživjeti će ovaj film kao napad na vlastite vrijednosti (naročito ako ste eksploatator), ali ne sekirajte se i ne uzimajte to previše k srcu, niste vi krivi ako se osjećate napadnutima, sustav vas je tako odgojio, te vam omogućio i poticao vas da postanete eksploatatori, ali možda vas potakne da razmislite o tome da li je to uistinu pravedan način funkcioniranja našeg društva, jer tko bi gori može vrlo lako završiti doli, sjetite se filma-komedije „Kolo sreće“, samo što je kapitalizam u stvarnosti za većinu ljudi tragedija... Na kraju krajeva veća je odgovornost na nama koji prihvaćamo biti eksploatirani i zato: „USTAJTE VI ZEMALJSKO ROBLJE!“...

"Ovo je klasni rat, moja klasa pobjeđuje, ali ne bi trebala." Warren Buffett, najbogatiji čovjek na svijetu 2007.

*napomena autora posta