Smisao Života

srijeda, 10.03.2010.

Papalagi

Kako mi u zadnje vrijeme nedostaje inspiracije za pisanje postova (točnije volje, malo sam se ulijenio), za ovaj post donosim slijedeći tekst, riječi samoanskog poglavice Tiavea, u kojima isti odlično opisuje zlo našeg eksploatacijskog sustava, bolest naše kulture koja ljude pretvara u hodajuće mrtvace, bića otuđena od svijeta u kojem žive:

„Tek po neki odrasli Papalagi (= bijelac) može skakati i trčati kao dijete. Kada hodaju, oni vuku svoje noge i tijela kao da stalno nose neki teret. Oni to poriču i kriju svoju slabost govoreći da su trčanje, hrvanje i skakanje ispod dostojanstva ponositog čovjeka. Ali, to je samo izgovor, jer njihove kosti brzo postaju teške i krute, a sreća napušta njihove mišiće. Njihov posao ih osuđuje na smrt. Svaki njihov “posao” nosi sa sobom situ (kletvu) koja uništava život. Situ koja im šapuće slatka obećanja, dok u isto vrijeme isisava krv iz njihovih tijela. U Europi ima više ljudi sa sivim licima, nego drveća na našim otocima. Razlog tome je što u svom radu ne pronalaze nikakvo zadovoljstvo, što im taj posao proždire svu sreću i ne dopušta im uraditi bilo što za sebe, iz čistog zadovoljstva, makar neku sitnicu. Zato u srcima svih Papalagija koji rade tinja mržnja. U njima živi nešto poput okovane životinje, koja se stalno otima, ali koja se ne uspijeva osloboditi. Ispunjeni mržnjom i zavišću, oni stalno uspoređuju svoje poslove. Govore o vrijednim i manje vrijednim poslovima, iako nijedan od tih poslova ne obavlja ništa do kraja. Čovjek nije samo ruka ili noga. On je sve to zajedno. Tek kada sva njegova osjetila i udovi rade zajedno, njegovo srce može biti zdravo i veselo. Umjesto toga, kod njih je samo jednom dijelu dopušteno živjeti, dok sve ostalo ostaje mrtvo. To stvara zbunjene,
bolesne i očajne ljude. Život Papalagija koji rade je košmar. Oni to ne shvaćaju i kada bi mogli ćuti što govorim sigurno bi me nazvali budalom, jer sudim nešto o njima, a da nikada nisam imao neki posao, niti jedan jedini dan radio poput nekog Europljanina. Ali, nijedan Papalagi ne bi nam mogao objasniti zašto bi trebali raditi više nego
što to Bog od nas traži, tj. samo onoliko koliko je potrebno da budemo siti, da imamo krov nad glavom i da uživamo u pripremanju gozbi na seoskom trgu. Naš rad nazivaju prostim, a za nas kažu da nam nedostaje trgovačka vještina. Ali, zato svaki pravi muškarac sa naših otoka obavlja svoj posao sa radošću, nikada s tugom. Kada bi bilo suprotno, ne bi radio uopće. To je ono što nas čini drugačijim od Papalagija. Kada priča o svom poslu Papalagi se uvijek žali, kao da mu neki teret lomi kičmu. Naši mladići odlaze na polja taroa nadpjevavajući se sa djevojkama koje peru svoje suknje u svježem potoku. Veliki Duh sigurno ne želi da naše kose posive zbog nekog posla, niti da se vučemo okolo poput morskih puževa iz lagune ili da se gegamo kao žabe po suhom. On želi da sve svoje poslove obavljamo ponosno i uspravno, da ostanemo ljudi, sretnih očiju i gipkih udova, zauvjek.”

Prestanite raditi Papalagiji, i počnite živjeti...