Smisao Života

nedjelja, 12.07.2009.

Nužnost nasilja

Najprije želim zahvaliti na svim posjetama i komentarima u prijašnjim postovima i ispričati se što sam u zadnje vrijeme odsutan s bloga zahvaljujući nekim obvezama koje sam si sam nametnuo, te molim da moju ispriku uvaže svi koji su moju odsutnost doživjeli kao vršenje nasilja ignoriranjem :)))... Ovaj post nadovezuje se na seriju prijašnjih postova o kulturi nasilja, a inspiriran je komentarima sa zadnjeg posta, odnosno isti je zamišljen kao nadomjestak odgovorima na komentare....

Otklanjanje nasilja iz ljudskog ponašanja i stvaranje svijeta bez nasilja je utopija?!... Racionalno i realno razmišljanje jest da je nasilje nužnost ljudskog načina života?!... Hm?!... Racionalno i realno – nikad mi se nisu dopadale te riječi, možda zato što sam ja iracionalan i nerealan... Ako je racionalno i realno ponašanje na nasilje odgovarati nasiljem, ako je racionalno i realno ponašanje uzeti pušku i ići u rat ubijati druga ljudska bića pod izlikom «obrane domovine» ili ne znam tko zna čega, onda mi je drago što sam iracionalan i nerealan, dapače, sretan sam zbog toga... Početkom `90-ih bio sam mlad i nadobudan Hrvat kojeg je prao domoljubni, čak štoviše, nacionalistički zanos koji je tada vladao Hrvatskom... Tako sam i ja uzeo pušku i aktivno sudjelovao u tom «veličanstvenom» ratu sretan što sam dio tog najvećeg trenutka hrvatske povijesti – borbe za slobodu i stvaranja hrvatske države... Pjevali smo domoljubne (čitaj ustaške) pjesme, pucali na neprijatelja, ubijali smo i bili ubijani, dok su njihove majke plakale za svojim sinovima kao što su i naše plakale za našima... Ja sam danas živ, ali mnogi nisu... Zašto?... Čemu sve to?... Kako sam bio glup... NIKADA VIŠE... Koliko god to nekome blasfemično zvučalo: - svi koji daju život u bilo kojem ratu, daju ga uzalud... Branili smo se od agresora?!... Izborili smo svoju slobodu?!... Slobodni smo?!... Od koga?!... Od «bradatog četnika»?!... Od «crvenog partizana»?!... Od «crnog ustaše»?!... Nismo slobodni!... Sloboda se ne ostvaruje u nikakvom ratu!... Sloboda se ne ostvaruje nasiljem!... Nama je postalo bitno kako će se zvati naš gospodar, poistovjećujemo slobodu sa onim ropstvom koje nam najviše odgovara, a ne borimo se da uistinu ostvarimo svoju slobodu.... I dalje smo robovi sustava, robovi kulture nasilja...

Političare inače nikako ne smatram pozitivnim osobama u društvu, jer je njihova uloga održavanje tog sustava baziranog na kulturi nasilja... Međutim, među hrvatskim političarima, sa zadovoljstvom izdvajam Stjepana Radića – čovjeka koji nije bio klasičan političar, čovjeka koji nije ljude razlikovao po njihovoj nacionalnosti, vjeri ili bilo čemu drugome, čovjeka koji je smatrao sve ljude braćom, čovjeka kojeg su hrvatski Srbi poštivali i bili uz njega u borbi protiv velikosrpskog terora – u borbi nenasiljem... Čovjeka koji je poslao svom narodu jasnu poruku koju i ja stalno ponavljam: «SLOBODA SE NE OSTVARUJE NASILJEM; NE DIŽITE RUKU NA SVOG UGNJETAČA; AKO GA UBIJETE POSTAJETE KAO I ON; BOLESNI; ZARAŽENI NASILJEM; POSTAJETE ROBOVI KOJI PRIHVAĆAJU DA SE NAD NJIMA VRŠI NASILJE I DA KAO TAKVI U IME SVOJIH GOSPODARA VRŠITE NASILJE NAD DRUGIMA»... Radić je postao mučenik jer je ubijen, a njegov nasljednik Maček često je bio kritiziran zbog svoje politike jer u 2. svjetskom ratu nije izabrao stranu, jer je ostao vjeran i dosljedan Radićevskoj politici borbe nenasiljem... Zbog onoga zašto su Radića slavili, Mačeka su osuđivali... Pavelić ga je strpao u Jasenovac jer nije dao podršku ustaškim vlastima, a komunisti su ga osuđivali jer se nije pridružio njihovom ustanku... A Maček je jako dobro znao da će taj rat biti bratoubilački, rat u kojem će Hrvat ubijati Hrvata, rat koji će Hrvatima donijeti podjelu i mržnju koja traje i danas... Maček u tome nije htio sudjelovati i svaka mu čast zbog toga...

Logično je kako ću se braniti ako sam napadnut... To je onaj dio naše nagonski urođene agresije koja služi za obranu vlastitog života... Taj obrambeni nagon posjeduju sve životinje, ali je isti kod životinja (barem kod većine njih) sveden na ono što ja nazivam «nužnost nasilja»... Životinja primjenjuje nasilje u skladu sa svojim nagonskim potrebama – da bi se obranila i ako je predator napala kako bi se prehranila... Čovjek prelazi tu granicu nužnosti nasilja, a to čini iz svakojakih razloga zahvaljujući (kojeg li paradoksa) svom razumu – zato što zna da to može... To je ona naša bolest uma koja se razvila kada smo izabrali da se naš način života temelji na kulturi nasilja... Da, mi smo tu bolest izabrali... Taj izbor proizvod je našeg razuma, ono što životinje nemaju, one ne biraju – povode se isključivo nagonom... A kako smo izabrali živjeti u bolesti možemo izabrati i lijek za tu bolest - nenasilje, pod uvjetom da se želimo izlječiti... Tu bolest bih radije usporedio sa ovisnošću... Ovisnik se ne želi izliječiti jer smatra kako bez droge ne može živjeti... Zašto napadati drugog čovjeka?... U ime kojeg to uzvišenog cilja ja imam pravo oduzeti život drugom ljudskom biću?... Problem napada čovjeka na čovjeka proizlazi iz ideje da ljudi nisu jednaki... Ja sam iz tko zna kojeg razloga vrijedniji od nekog drugog i zato ga imam pravo napasti i ubiti...Teško ćemo se izliječiti od te bolesti, ali ako ne pokušamo ne možemo niti uspjeti...

«Riječima: - 'ja to ne mogu' -, nitko nije postigao ništa; - 'pokušat ću' -, stvara čuda.» G.P. Burnham

Kako sam već spomenuo, mi imamo izbor – kada nas netko napadne možemo se braniti, ali i ne moramo... Sve ovisi o situaciji u kojoj smo se našli i o vlastitim principima kojih se držimo... Ako se nađem u situaciji gdje uviđam kako se ne mogu nikako obraniti, i nemam drugi izbor nego prihvatiti ono što me čeka... Ako se opet nađem u situaciji da se mogu obraniti ali time i oduzeti tuđi život, moj postupak će ovisiti o tome kakvi su moji principi, moja uvjerenja – da li ću ubiti drugoga da spasim sebe ili ću se prepustiti smrti ne želeći oduzeti život drugom ljudskom biću... Naravno, mogu se naći i u situaciji gdje žrtvujem svoj život kako bih spasio tuđi... Ovu potonju situaciju bih mogao usporediti sa onom situacijom u kojoj se ja prepuštam smrti jer ne želim ubiti drugog čovjeka... I u jednoj i u drugoj situaciji žrtvujem svoj život da bi netko drugi živio... Međutim, u onoj situaciji kada se žrtvujem kako bi preživio moj napadač, proglasiti će me ludim, a u situaciji kada se žrtvujem braneći drugoga od napadača, proglasiti će me junakom... Tko je vrijedniji živjeti?... Tko smo mi da o tome imamo pravo suditi?... Zar naša obrana ne prelazi u zločin kada oduzmemo život drugom ljudskom biću – bez obzira na to što nas je on namjeravao ubiti?... Znam, nismo ludi da se žrtvujemo ako se možemo obraniti... Da me se krivo ne shvati, ja ne osuđujem ništa, na to nemam pravo, tko ima pravo bilo kome zamjeriti ili ga osuđivati ako se brani?... Samo primjećujem kako ljudi traže razlog za napad na drugog čovjeka, a što je potpuno nepotrebno, dapače, štetno za cijelo društvo...

Moja poruka je kako bi se čovjek trebao odricati nasilja što više može ako želi stvarati bolje, zdravije društvo u kojem neće uništavati sebe i prirodu... Društvo u kojem se neću moći dovesti u situaciju da se moram braniti jer me nitko neće napadati... Tu poruku – odricanja od bilo koje vrste nasilja, na razne su nam načine davali mnogi pojedinci i skupine tijekom povijesti... Spomenuti ću prve kršćane koji su stoički prihvaćali progone i ubojstva sebe i svoje djece ne pokušavajući se braniti, jer su znali da nasilje ne mogu pobijediti nasiljem... Ti su ljudi proglašeni svecima, a ne ludima, iako bi bilo bolje da su proglašeni ludima... Naime, na njihovoj žrtvi izgrađena je religija koja je njihovu mučeničku krv iskoristila za ostvarivanje vlasti i moći, za održavanje kulture nasilja, gdje se njihova istinska poruka – «Borite se protiv nasilja nenasiljem, jer tako stvarate pravedno društvo.», pretvorila u poruku - «Žrtvujte se u ime Boga kao što su se žrtvovali i prvi kršćani (a predstavnici Božji na Zemlji će vam reći kada se treba žrtvovati u ime Boga)»... Promjena naše svijesti, da shvatimo kako nasiljem činimo štetu sebi i drugima, to je poruka koju želim istaknuti – čovjek može birati – kako je izabrao nasilje, može ga se i odreći, jer u stanju smo živjeti i bez nasilja, samo to trebamo željeti... Nasilje nam je nužno jedino zato da bi shvatili kako nam nije nužno....