Smisao Života

nedjelja, 22.02.2009.

Ljubav je sebičnost...

.... radikalna i neshvatljiva izjava, zar ne? Kako ljubav može biti sebičnost? Postavimo si pitanje: «Zašto činimo sve što činimo?». Dajem odgovor da svako naše činjenje ili nečinjenje proizlazi iz želje za zadovoljavanjem naših potreba. A ako zadovoljavamo naše potrebe, znači da sve što činimo, činimo zbog sebe, zbog svoje sebičnosti. Postoje tri vrste sebičnosti. Prva je kada činim nešto da sebi priuštim zadovoljstvo ugađajući sebi; druga je kada sebi priuštim zadovoljstvo ugađajući drugima; i treća je kada nešto činim kako bih izbjegao loše osjećaje.... To je naš život, sve što činimo, činimo zbog vlastite zadovoljštine.... «Dobra djela su osobni interesi pod krinkom altruizma.»: Teška rečenica, rekli biste... Razmislite, sva dobra djela koja činimo, činimo zbog jedne od onih tri vrsta sebičnosti.... To ne znači da ne treba činiti dobra djela, jer koliko dajemo toliko i primamo, ali dajemo zato što želimo primiti, primiti zadovoljštinu, primiti dobre osjećaje, a ako ne primimo, patimo.... Patimo zato što smo postavili uvjet primanja.... Kada bi dobra djela mogli činiti bezuvjetno, ona bi bila još bolja, bila bi savršena, mi bi bili savršeni, svijet bi bio savršen.... Pa tako i volimo zbog sebe, odnosno zadovoljavanja svoje potrebe da volimo i budemo voljeni. Nikada ne volimo bezuvjetno, ne znamo što je to, uvijek postavljamo uvjete da bi voljeli. Ja volim svoje dijete zato što je moje.... Volim svoju domovinu, jer je moja.... Volim svoju majku, jer je moja.... Ne volim tuđe jer nije moje.... Ali kada kažem da volim neku osobu ili neosobu (domovinu, zavičaj, novac, posao itd...), ja u biti ne volim tu osobu ili neosobu, već volim svoje mišljenje o njoj, a kada se to mišljenje promijeni, nestaje i ljubavi. Volimo uvjet, a kada on nestane, nestane i ljubav. Uvjeti su podložni promjeni, i dok god volimo uvjete, ljubav možemo izgubiti i tada patimo, i da bi ljubav održavali moramo održavati i uvjete... Međutim, kada bi mogli voljeti bezuvjetno, tada nema mogućnosti da ljubav nestane, jer nema uvjeta, ali to nismo u stanju (možda netko jest, ja nisam)...Volim svoju ženu, djevojku, ljubavnicu, dečka, iz nekog razloga, ali to nije bezuvjetno jer je taj razlog uvjet koji je podložan promjeni.... Fromm kaže da je nezrela ljubav «Volim jer trebam», a da je zrela ljubav «Trebam jer volim», ali tko je upoznao tu tzv. zrelu ljubav? Takva zrela ljubav o kojoj Fromm govori je u biti bezuvjetna ljubav «Volim jer volim», ali čovjek nju ne poznaje, već samo misli da ju poznaje... Da li je bezuvjetna ljubav ako ja žrtvujem svoj život za svog suborca u rovu? Nije. Uvjet je što je on moj suborac. Da li bih žrtvovao svoj život tako što ću stati pred metak svog suborca da bih spasio život svog neprijatelja? Ne bih, jer sam postavio uvjet da se trebam žrtvovati za svog suborca, a ne za svog neprijatelja.... Bezuvjetna ljubav bi se u ovom slučaju očitovala kada bih ja uistinu volio svakog čovjeka i ne bih išao u rat, te bih i svom prijatelju rekao «Nemoj ići u rat!», a ako me on ne bi poslušao, ne bi bila moja krivnja ako pogine, niti bih se trebao osjećati krivim što nisam bio uz njega i spasio ga, jer ja volim njega kao i njegovog neprijatelja, i tu svoju ljubav sam dokazao time što sam mu rekao da ne ide u rat... Da li možete zamisliti takav način razmišljanja, da li možete zamisliti bezuvjetnu ljubav prema svemu što postoji samo zato što postoji? Najvjerojatnije ne možete, ne mogu ni ja.... Kada bi čovjek shvatio i prihvatio bezuvjetnu ljubav ne bi bilo ratova, niti bilo kakvog drugog zla.... Naša sreća ovisi o uvjetima koje smo postavili kako bi bili sretni. Biti ću sretan ako ostvarim ovo ili ono.... Zašto?... Zašto ne mogu biti sretan jer sam sretan, a ne zato što volim posao koji radim, ili volim svoju obitelj i živim za nju, itd...? Ja osobno volim svoju kćer, ona je moja sreća, ona je moj život, ali što sam učinio kad sam svoju sreću vezao uz nju?... Mogućnost da patim.... Postavio sam uvjet kako ne mogu biti sretan bez nje.... To nije istina, živim u zabludi... Ja trebam biti sretan jer sam sretan, a to neće umanjiti moju ljubav prema mom djetetu već će ju samo dovesti do savršenstva, do bezuvjetnosti, dovešće me do toga da ja ne volim svoje dijete zato što je ono moje dijete, već ju volim zato što ju volim... Živimo u zabludi jer smo etikete pretvorili u stvarnost... Kada ja kažem da poznajem neku osobu, lažem, ja poznajem samo etiketu koju sam joj postavio ja ili si je postavila ona sama.... Npr., kažemo za nekog on je katolik, komunist, domoljub, Hrvat, lopov, svetac, prostitutka itd., ali to nisu te osobe, to su samo etikete s kojima mi poistovjećujemo čovjeka, s kojima definiramo čovjeka, a to je iluzija.... Jedino kad za nekog kažemo da je čovjek govorimo istinu, ali kako ne znamo što čovjek jest, kako ne znamo tko smo mi u svojoj biti, stvaramo etikete kako bi odgovorili na to pitanje, ali to su lažni odgovori.... To su priljepci našoj osobnosti, koje smo pretvorili u stvarnost i s njima živimo svoju iluziju... Postavili smo si etikete da se definiramo tko smo i postavili smo si uvjete pod kojima možemo biti sretni. I sada se javlja strah da ne izgubimo to što smo stvorili, tu iluziju koju tako ljubomorno čuvamo i živimo, jer mislimo da ako ju izgubimo, da ćemo izgubiti sebe, ali nećemo, jer to nismo mi, izgubiti ćemo samo iluziju.... Strah o gubitka te iluzije izvor je svega zla.... Razmislite, svako zlo koje čovjek čini kao izvor ima strah od gubitka nečega.... Robovi smo svoje uvjetovanosti, neću znati tko sam ako se ne etiketiram, neću biti sretan ako ne ispunim postavljene uvjete.... Tek kada odbacimo etikete i uvjete postajemo istinski slobodni i sretni, a to je nemoguće bez bezuvjetne ljubavi.... A što je bezuvjetna ljubav?... Kako bih na to odgovorio iskoristiti ću sljedeće prispodobe:»Može li ruža reći:- Dati ću svoj miris dobrim ljudima koji me pomirišu, ali suzdržati ću ga od zlih?. Ili, može li svjetiljka reći:- Dati ću svoju svjetlost dobrim ljudima u ovoj sobi, ali suzdržati ću ga od zlih?. Ili, može li drvo reći:- Dati ću svoj hlad dobrim ljudima koji se odmaraju pod mojom krošnjom, ali suzdržati ću ga od zlih?». To je bezuvjetna ljubav. Ruža ne pita kome daje svoj miris, zašto mi postavljamo pitanja koga ćemo voljeti i zašto?
Da li je čovjek uopće u stanju spoznati bezuvjetnost ljubavi kojom se jedino ostvaruje istinska sloboda, jer sloboda ne postoji pod bilo kakvim uvjetima, jer tada ne bi bila slobodna.... Isto je tako i s ljubavi, ona ne postoji pod uvjetima, ona je tada samo privid ljubavi, i to privid koji proizlazi iz naše sebičnosti, iz uvjeta zadovoljavanja naših potreba....Sloboda je ljubav, ljubav je sloboda.... Ali u našoj iluziji stvarnosti, ljubav je sebičnost....
Bezuvjetnoj ljubavi nas nitko ne može naučiti, mogu nam o njoj govoriti, ali to su samo riječi... Nju, ako postoji, moramo sami spoznati... Tu Istinu koja je skrivena iluzijom u kojoj živimo, ne trebamo tražiti, jer je ona u nama.... Samo trebamo odbaciti naša mišljenja, naše potrebe i želje, odbaciti iluziju da vidimo Istinu... Kako? Ne znam... To nitko ne zna... Svatko to mora otkriti sam....

ponedjeljak, 16.02.2009.

"Homo homini lupus"

....iliti "čovjek je čovjeku vuk"; stara latinska izreka koja se pripisuje Plautu, a označava spremnost čovjeka da nanosi zlo drugom čovjeku, što proizlazi iz njegove naravi....

"Moral je oružje slabih.... jaki se na njega ne smiju obazirati.", kaže Friedrich Nietzsche. I uistinu, na toj osnovi čovjek je stvorio svijet u kojem živi. Na vlasti mogu biti jedino jaki, jer slabima vlast niti nije cilj. Ako im vlast postane cilj, slabi moraju postati jaki, ostvaruju vlast i nastavljaju igru po pravilima jakih, tako da jaki nikako ne mogu izgubiti jer oni nude moć vladanja nad drugim čovjekom, a moć je toliko privlačna i neodoljiva.... Dok moral i dalje ostaje oružje slabih....

"Ako moj narod propadne na kušnji, neću za njega proliti ni suze. Drugo i ne zaslužuje. To je njegova sudbina. Može kriviti sam sebe.... Život ne prašta slabost. Ta tzv. čovječnost samo je svećeničko blebetanje. Suosjećanje je iskonski grijeh. Suosjećanje prema slabima izdaja je prirode. Najjači mogu pobijediti jedino iskorijenivši slabe. Uvijek sam poštivao taj zakon prirode ne dopustivši si da ikad osjetim suosjećanje. Bezobzirno sam tlačio domaću oporbu i surovo slamao otpor stranih rasa. S time se jedino tako i može. Majmuni, npr., nasmrt izgaze svakog došljaka. Što odgovara majmunima, još više odgovara ljudima....". Adolf Hitler
Ovo je ekstremni primjer kako moralu i suosjećanju nije mjesto među tzv. jakima, izvrnuta Darwinova teorija o preživljavanju jačih jedinki.... Jer ovdje se ne radi o zakonu prirode, već o zakonu čovjeka, gdje čovjek vrši odabir, a ne priroda, gdje čovjek odlučuje tko ima i pod kojim kriterijima pravo na život.... Sva druga živa bića na ovoj planeti plemenitija su od najplemenitijeg čovjeka samim time što su oslobođena razuma, što su oslobođena pojmova dobra i zla....

Kako čovjek u svojoj naravi ima tu spremnost za nanošenje zla drugom čovjeku, tako ima i drugu stranu svoje naravi (dobro, odnosno ljubav), pa tako uz pomoć svog razuma i slobodne volje može birati koja će ga strana njegove naravi voditi kroz život.... Čovječanstvo je nažalost izabralo ovu prvu stranu.... Ali borba za promjenu vodilje kroz život još nije gotova... Istina je da ta borba traje dugo i da jaki koji čvrsto drže moć i vlast u svojim rukama uspijevaju takav sustav i održati, međutim odustati ne treba, mijenjajući sebe mijenjamo svijet, ali ne po pravilima igre jakih, jer tada im služimo i sami postajemo održavatelji njihove moći.... Svi smo odgovorni za sustav u kojem živimo, ili kako Fjodor Dostojevski kaže:"Svaki je čovjek pred svima i za sve kriv.".

"Mi trebamo postati promjena koju očekujemo vidjeti u svijetu.... Moramo pružati otpor ugnjetavanju, ali nipošto ne smijemo nanositi zlo ugnjetaču. Njega moramo pobijediti ljubavlju - otkazati mu poslušnost, makar po cijenu života.... Građanska neposlušnost je urođeno pravo svakog građanina. Ukoliko je se odrekne, on prestaje biti čovjek.... Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijega razornog oružja što ga je stvorio ljudski um....". Mahatma Gandhi

"Ako vi u vašoj borbi ne odolite iskušenju da upotrijebite silu, dolazeće generacije morati će za žetvu imati dugu i neutješnu noć.... Ako volite svoje neprijatelje, otkriti ćete da duboko u korijenima ljubavi leži snaga oslobođenja.... Nenasilje je moćno i pravedno oružje, Uistinu, ono je jedino oružje u povijesti; ono napada bez ostavljanja rana i ono čini plemenitim onoga tko ga upotrebljava.". Martin Luther King

Ubiše i Gandhija i Kinga, ali ideju ne mogu.....

"Nasilje je možda svojstveno čovjekovoj prirodi, ali joj je svojstvena i njegova suprotnost - ljubav. Sljedeći stadij razvoja čovječanstva, korak za koji se priprema, biti će vođen silom te ljubavi.". Deepak Chopra

Vrijeme je za sljedeći stadij u kojem će "homo homini lupus" postati izreka iz nekih davnih i zaboravljenih vremena.... ili možda ne?